Iza nje je 13 mjeseci borbe za život. 30 ciklusa radioterapije, 15 ciklusa hemoterapije.
Kakva je to borba, znaju samo oni koji je vode.
Virdžiniji Toresili, španskoj fudbalerki, dijagnostikovan je tumor na mozgu, ali se hrabro borila i da preživi i da se vrati na teren, pa je proglašena za najbolju fudbalerku godine u izboru engleskog Gardijana, za koji je govorila ne samo o ozbiljnom zdravstvenom problemu sa kojim se suočila, već i o nesreći koju je zadesila njenu majku i to ubrzo nakon što je počela da izlazi “iz tunela”.
Dvije godine svog života Virdžnija je provela u strahu, nadi, žaljenju, tražeći snagu da nastavi.
Bio je jun 2021. Mari Toresila, koja se preselila u Madrid da čuva kćerku, trebalo je da ode u ponedjeljak. Najgori dani su bili iza njih.
Ali, tog dana bile su velike gužve u saobraćaju, a Virdžinija je čula sirene neposredno prije nego što se bijeli kamionet zakucao u njen automobil. Njena majka Mari je krvarila iz glave i nije osjećala noge. Vatrogasci su je oslobodili, odveli na odjeljenje intenzivne njege. Sljedećeg jutra je operisana i ostala paralizovana od pojasa naniže.
“Prošla bih kroz moju borbu još 15 puta. Imala bih 30 rundi hemoterapije da moja mama ponovo prohoda. Obećavam, obećavam. Svim srcem. Tri godine hemoterapije. Pet! Ne zanima me. Voljela bih da može da stane na noge“, kazala je Virdžinija.
“Kada se dogodila nesreća, htjela sam da odustanem od svega“, nastavlja.
“Rekla sam klubu: ‘Ne želim da nastavim. Rekla sam roditeljima da želim da odustanem, da idem kući, a oni su mi rekli: “Nemoj ni da pomišljaš na to”.
Šest mjeseci kasnije, u januaru 2022, 683 dana od njene posljednje utakmice, a skoro dvije godine nakon što joj je rečeno da više nikada neće igrati fudbal, vezna igračica Atletika se vratila na teren u finalu španskog Superkupa.
“Kada ljudi kažu da sam borac, primjer, to je sjajno“, kaže ona.
“Ali bol koji sam osjetila: to nije rak u mom telu, to je sve što sam psihički prevazišla, sve kroz šta sam prošla sa svojom majkom. Ovo je teško, iskreno. Veoma, veoma, veoma, veoma teško.“
Dijagnoza koja joj je promijenila život, došla je u maju 2020. godine tokom izolacije.
“Bolio me je vrat, bol je išao u glavu. Nisam mogla da spavam. Imala sam vrtoglavice i mučninu. Pomislila sam: ‘Nešto nije u redu’“, prisjeća se ona.
“Napravili su CT i rekli da imam tumor, ali je benigni. Mogu da ga uklone, nema problema. Za četiri, pet mjeseci ponovo ću da treniram. Operacija je prošla u redu. Napravim snimak na kojem piše da imam tumor, ali je u redu. Sedam dana kasnije – kažu mi da je malignai tumor”.
Nije tačno znala šta je terapija zračenjem. Znao je da rak ubija ljude, da te hemoterapija teško pogađa. Plakala je.
“Šta ako ne mogu da se nosim sa hemoterapijom? Šta ako umrem?“, pitala je mamu.
A ona joj je, svom pribranošću i snagom ovog svijeta, odgovorila:
“Pa hemoterapija nije ništa. Opusti se “.
“Radioterapija je rađena direktno na mjesto tumora – hemoterapija, bila je duga. Prvi ciklusi su bili OK, posljednjih pet užasni. Bila sam toliko umorna. Moj imunitet je pao, Ako dobijem kovid, mogla bih da umrem“, opisuje.
Izgubila je kosu, smršala je 16 kilograma. Bila je slaba, ranjiva.
“Imala sam podršku Atletika: da je nisam imala, ne bih bila ovdje. Ljudi nisu mogli da uđu u bolnice. Moj ujak je umro poslije pet mjeseci jer nije mogao da se liječi. Umro je od raka prostate“, nastavlja jeziv opis.
Teško da čovjek može da zamisli ogromnu mentalnu snagu, koju je morala da pokaže da bi nastavila da ide naprijed. Dijagnostikovan joj je rak, majčin brat je umro, ona pobjeđuje rak, pa dolazi nesreća.
Njena majka ide na intenzivnu njegu na dvije nedjelje, pa šest mjeseci u bolnici u Toledu, na rehabilitaciji, da se pripremi za život u invalidskim kolicima.
“Uvijek sam bila pozitivna, ali sam postala veoma negativna osoba. Krivila sam sebe. Zašto? Zato što sam vozila“, kaže Virdžinija, iako nije odgovorna za nesreću, u šta ju je uvjeravao i službenik policije koji je vodio slučaj.
A ona ipak insistira da kaže:
„Da, ali ja sam vozila.“
Rak ju je povrijedio, ali nesreća njene majke je ono što ju je zaista pogodilo. Nije mogla da shvati zašto joj život daje drugu šansu, a onda se ovo dešava. Bilo joj je teško da prihvati. Da objasni.
Dok se borila sa rakom, nije išla kod psihologa. Znala je protiv čega se bori. Ali kada se dogodila majčina nesreća, nije znala šta da radi. Bila je potopljena. Pala je u depresiju. Nije htjela da izađe iz kuće…
Ali, odlučila je da pokuša, da se kroz treninge spasi… Obaveza je bila dio spasenja.
„Poslije godinu borbe nisam mogla da bacim peškir. Nisam mogla da odustanem od fudbala zbog emotivnog stanja. Roditelji su mi rekli: “Poslije svega šta si prošla, moraš da dokažeš snagu ljudske volje.“
Njena borba, njihova borba, postala je nešto mnogo veće. Veoma inspirativna. U januaru, pred kraj finala španskog Superkupa protiv Barselone, njenog bivšeg kluba, ponovo je igrala. Toresila se toga sjeća i smije se. Konačno.
“Kada sam čula ‘Virdžinija, zagrij se, ulaziš’, skočila sam kao nikad do tada, skinula sam jaknu, a jedva da sam se sjetila kako se rade i osnovne stvari zagrijavanja”.
Navijači su se podigli na noge, prolomio se aplauz. Dok je čekala kraj terena, Aleksija Puteljas, igračica Barselone, prišla je da je zagrli. Saigračice su joj dale kapitensku traku. Ostalo je pet minuta, utakmica je odlučena, njen tim je pretrpio težak poraz. Nikoga nije bilo briga.
“Željela sam da ljudi vide da sam pobijedila rak i da mogu i oni. Bio je to istorijski trenutak, slika koja će zauvijek živjeti u ženskom fudbalu. Uvijek sam željela da budem uzor. Uvijek. Želljela sam da moje ime bude poznato. Nažalost, život me je odveo nečemu drugom, ali i to je značilo da sam postala simbol. Bila sam u supermarketu i zaustavi me čovjek i kaže: ‘Virdžinija, vidi, ti si moj idol’.. Pokazuje mi svoj telefon, moju sliku, ćelavu, sa trakom. Nikad ne bih pretpostavila, ali to je jedna od najboljih stvari. To zaista ima vrijednost“, kaže ona.
“Preboljela sam rak. Život mi se promijenio. To me je učinilo drugačijom osobom, doslednijom. Vidim svjetlost na kraju tunela, svaki dan i bolje. Godinu nakon nesreće moje majke, ne kažem da smo super srećni, ali smo stabilni. Ljudi to ne shvataju dok se loše stvari ne dese. Moja mama je dobro. Ona je borac. I moj tata, on je duša kuće. Dobro smo, idemo dalje. Ja sam tu, svaki dan, treniram i uživam”, kaže Virdžinija i nastavlja:
“Mi postojimo – moramo da živimo. Sećam se da sam sa 18 pomislila: ‘Gdje ću biti sa 25?’. Sjećam se da sam se vratila sa Svjetskog prvenstva, imala sam sve. U novogodišnjoj noći sam napisala: „2020, kako dobro zvuči.“ A onda – 2020. i 2021. su bile užasne, došla je 2022. i shvatila sam da jedva čekam da se ništa ne dogodi. Samo naredni dan. Drago mi je što sam pobijedila tumor i što mogu da dam snagu onima koji se bore. Život me je natjerao da razumijem stvari koje nikada ranije nisam razumjela.“
