Zovu je bokserska zlatna“ medalja. Ona je Nikola Adams. Djevojka, koja je našla spas u ringu i sada kada je okačila rukavice i crne navlake, može da prizna da je jedne noći prišla majki, kada ju je vidjela kako plače, rekavši joj da treba da ubije njenog muža da okonča patnju.
Zlostavljanje u djetinjstvu, nejednakost i seksizam u zreloj dobi. Sa svim tim se suočavala Nikola, koja je postala šampion, koji nemilosrdno zadaje udarce, na mjestu mnogo manje nasilnom od njenog doma.
„U redu je, imam plan. Gledala sam TV seriju i znam kako da se otarasim tate“, šapnula je majci jednog dana kada je vidjela da plače na stepenicama njihove kuće.
Njen otac je bio nasilan. Tukao je njenu majku. Imala je manje od 10 godina i pokušavala je da interveniše. Da zaštiti mamu. Nekoliko puta je pokušala da ga udari malim plastičnim mačem, a on ju je samo gurnuo sa puta.
Mnogo godina je živjela u sjenci straha. Ona je odrasla sa njim. Njena majka je osjetila bol kada je vidjela oči svog djeteta kako zure u nju i pozivaju je na ubistvo. Morala je nešto da uradi. Spakovali su neke svoje stvari i zauvijek napustili tu paklenu kuću. Tada je Nikola počela da se bavi boksom.
Bilo je toliko haosa i nasilja u njenom životu da je ring nudio sigurnost. Utočište. Tamo se osjećala slobodno. Hrabro. Mogla je da pronađe duboko u sebi snagu da se bori. Protiv bilo čega. Da pronađe identitet. Čak i kada se osećala izgubljenijom nego ikad. Njen trener je postao njena druga porodica. Čovjek kome je mogla da vjeruje, sa kojim je mogla da razgovara.
„Boks je prljav i opasan posao, ali nudi mnogo više svijetla nego tame“, kaže Nikola. „Boks mi je dao karijeru, priliku da se zaštitim, da izvučem sebe i moju porodicu iz siromaštva. Da nije bilo boksa, ne znam gdje bih sada bila.“
U godinama koje su uslijedile, njena majka je imala odnose sa, takođe, nasilnim partnerima. Adams je bila primorana da spava sa čekićem ispod kreveta kako bi mogla da se brani u slučaju da zatreba. Ili zaštiti njenu majku.
Rukavice, ring, šorts – bili su njena psihoterapija. Proživljavala je trenutke za koje je mislila da je zaboravila. Kada su se vratili, pobijedila ih je, dokrajčila ih zauvijek.
Njen prvi meč je bio sa 12 godina i trebalo je da prođu čitave četiri godine dok joj se ne pronađe sjledeći protivnik. To govori koliko su rijetke bili boks mečevi djevojaka 90-ih.
2003. godine, sa 20 godina, osvojila je svoj prvi međunarodni turnir u Mađarskoj. Ona i njen trener morali su sami da pokriju svoje putne troškove.
Borila se četiri puta, četiri puta pobijedila i osvojila zlatnu medalju.
Kao što je ispričano u dokumentarcu koji je režirala Helen Koan o njenom životu, sljedeće godine su bile jednako teške. Mnoge sportistkinje morale su da dijele iste probleme u vrijeme kada su muški bokseri imali sve.
2008. godine, da bi učestvovala na Svjetskom prvenstvu u Kini, ponovo je morala sama da plati put. U Kinu je stigla je na dan početka šampionata. Nije imala vremena da se aklimatizuje. U autobusu na putu do stadiona popila je dvije limenke energetskog pića da ostane budna. Osvojila je srebrnu medalju!
Ženski boks je uvršten u olimpijski progran, tek 2012. godine u Londonu. Adams je izgledala nepobjedivo. Osvojila je zlato na domaćem terenu, dok je publika na tribinama bila u ushićenju. Ispisala je istoriju! Njeno zlato je izazvalo veliko interesovanje za ženski boks.
Četiri godine kasnije u Riju odbranila je zlatnu olimpijsku medalju. Profesionalka je postala 2017. Oko dvije godine se takmičila kao profesionalac, osvojivši titulu svjetskog šampiona. Otišla je neporažena.
U njenoj poslednjoj borbi protivnica ju je slučajno povredila oko tako što joj je pocijepala zenicu na dva mjesta. Ostatak meča je provela gledajući dvoje ljudi u ringu, dok je pokušavala da se izbori i sa umorom, izazvanim time da se nedjeljama nije pravilno hranila (morala je da skine kilograme da bi prešla u laku kategoriju). Kada su joj ljekari rekli da joj prijeti opasnost da izgubi vid ako nastavi da se bavi boksom, Adams je odlučila da se povuče.
Danas se bori da bokserke imaju jednaku zaradu u profi karijeru, kao njihove koleginice u MMA i UFC-u.
Nikola Adams je otvorena lezbijka. Indepedent ju je 2012. proglasio za najuticajniju ličnost LGBTQ zajednice. Ona je prva bokserka koja predstavlja ovu zajednicu, a koja je osvojila zlatnu olimpijsku medalju. Magazin DIVA proglasio ju je jednom od najistaknutijih biseksualnih žena u Velikoj Britaniji.
Ona govori o svojim ličnim iskustvima kako bi podigla svijest i promovisala prihvatanje različitosti. Ona govori o važnosti uravnotežene ishrane, znajući koliko je naprezala svoje tijelo veoma strogim dijetama. On govori o mentalnom zdravlju. Daleko od „kaveza“, njen sigurnosni prostor sada su njena partnerka i njen pas. Bavi se psihoterapijom i glumom.
Nikola Adams, rođena u Lidsu, jedna od najistaknutijih tamnoputih lezbijki u Velikoj Britaniji, pronašla je iskupljenje u ringu i motivaciju da promijeni svijet.
