Ona je okusila koliko je teško biti drugačiji, Paola Egonu otvoreno o rasizmu u Italiji: Da li vrijedi roditi dijete i osuditi ga na nesreću?

Paola Egonu je jedna od najboljih odbojkašica svijeta.

Igra za reprezentaciju Italije i ima tamnu boju kože.

I zbog toga je imala teško djetinjstvo i odrastanje, i nije joj problem da o tome govori.

Prošle godine je uzburkala italijansku javnost porukom da više neće igrati za nacionalni tim, jer i dalje dobija poruke rasističkog sadržaja.

U razgovoru za Vanity Fair ispričala je svoju priču i poslala jake poruke.

Još u vrtiću je, kazala je, doživjela da je vaspitačica kazni i da joj ne da u toalet, da joj govori da smrdi… Kada je bez dozvole pojurila ka njemu, bilo je već kasno. Do kraja dana morala je da čeka mamu u zatvorena u toj prostoriji. I 20 godina kasnije ne voli da koristi kupatilo van kuće.

Tvrdi da i danas u Italiji nema manje rasizma u odnosu na to vrijeme…

“ Dešava se da mama traži kafu u kafiću i da joj serviraju hladnu…. Da u banci puste da uđe njena drugarica bijele kože, a ona ne. A najviše me boli što se ona ne ljuti nego mi kaže to je normalno“, kazala je Paola.

„Učili su nas da ne stavljamo ruke u torbe u radnji da ne bismo bili optuženi za krađu. Čak i danas, ako imam mobilni telefon u džepu i trebalo bi da pošaljem poruku, čekam da izađem napolje“.

Bilo je i sukoba…

„U srednjoj školi me je djevojčica ismijevala stalno, jer sam crnkinja. Jednog dana sam je zgrabila za kosu i rekla joj ako još jednom ponovi da ću je udariti, da je se ne bojim“.

Sa 12 godina je počela da trenira odbojku, sa 24 ostvarila velike sportske snove…

“Toliko sam se trudila da stignem ovdje, ali imam 24 godine i propuštam dragocjene trenutke u životu, sa porodicom i prijateljima. Nisam mogla da sahranu djeda jer sam bila na Olimpijskim igrama. Žrtvujem baš sve, sve. I često se to ne cijeni… Recimo, oni koji me vrijeđaju pitajući zašto igram za Italiju. Ne znaju ništa o meni, o nama sportistima. Ne znaju koliko se mučimo, koliko smo umorni, kako ponekad želimo da se odmorimo od svega, ali ne možemo. Ali, iznad svega zbog ovog posla porodici mogu da omogućim ugodan život. Mogu da pomognem braći i sestri da se obrazuju, moja mama može da radi na poziv, a ne da ima fiksno radno vrijeme svakog dana. Sve ostalo je manje važno“.

Kaže da želi da se ostvari kao majka, ali da je tek nedavno shvatila da to i može.

„Ranije nisam mogla da zamislim da bi neko poželio da ima dijete sa mnom. Nisam sebe smatrala privlačnom. Odrasla sam u okruženju u kome je standard ljepote imati prije svega bijelu kožu. Uvijek sam bila najviša, bila sam crna i imala sam lokne koje sam mrzjela. U jednom trenutku sam obrijala glavu. A tad su me zadirkivali jer nisam imala kosu. Godinama sam naučila da drugačije ne znači i ružno. Ja sam sportista, ali sam i žena i kao takva mogu da budem senzualna“, kazala je.

Ali, još ima dilemu koja pomalo zvuči zastrašujuće…

„Šta ako moj sin bude imao crnu kožu, doživjeće sve ove gadosti koje sam ja iskusila. Ako bude melez, još gore. Osjećeća se previše crnim za bijelce i previše bijelim za crnce. Da li vrijedi roditi dijete i osuditi ga na nesreću“, upitala je Paola Egonu za kraj.