Milenu Raičević znamo kao neustrašivu „lavicu“ na terenu, ali je van njega potpuno drugačija osoba.
Dugogodišnja reprezentativka prisjetila se djetinjstva i kako je zavoljela rukomet.
„Do šestog-sedmog razreda osnovne škole bila sam kao dječak. Tako sam se i nosila, igrala fudbal, kao i svaki sport. U ulici sam bila glavni sportista, uvijek sam se odazivala pozivu dječaka da igram. Ko god me dirao, branila sam se na sve načine. Mislim da sam zbog toga izrasla u čvrstu ličnost jer nisam dala na sebe. Sa 10 godina počela sam da treniram rukomet. Od prvog treninga sam se zaljubila u ovaj sport. Odlučila sam da ne odustanem jer sam mnogo željela da uspijem kao rukometašica, što sam kroz karijeru i pokazala“, rekla je Milena na gostovanju u Jutarnjem programu RTCG.
Ljudi potpuno drugačiju sliku o rukometašicama imaju kada ih sretnu van terena.
„Rukomet jeste grub sport, ali nismo grubi ljudi. Kada nas vide uživo ljudi imaju drugačiju sliku o nama i kažu „pa vi ste fini“. Na terenu izgledamo krupnije, ali imamo lijepu stranu, mirne smo i staložemo i živimo normalan život“, ističe Milena.
Bezbrižne dane djetinjstva nikada neće zaboraviti.
„Dok sam živa pamtiću djetinjstvo i priganice koje je majka spremala dok je bila živa. Mi smo velika porodica i trebalo je dosta hrane. Teško smo živjeli, ali nismo oskudijevali. Imali smo ljubav koja nas i danas gura kroz život. Često se prisjetim roditeljskih rečenica sa braćom i sestrama, ali je dominirala čuvena „ako ti se ne sviđa, ne moraš da jedeš“. I onda moraš da jedeš, iako ti se ne sviđa. Tada smo naučili da treba da prihvatite ono što dobijete“, uz osmijeh je rekla Milena.
Najveći uticaj na njen život imala je majka.
„Meni je majka bila učitelj za mnoge stvari. Za mene je ona superheroj zbog načina na koji nas je za vrijeme života podizala i usmjeri na prave stvari i kako je sa malo uspijevala puno. Ona je moja vodilja“, istakla je Milena Raičević.
