Jovanka Radičević je prava lavica u srcu, sila evropskog rukometa i sjajan primjer posvećenog rada.
Crnogorsko desno krilo, koja je nastupilo u nevjerovatnih 21 sezoni Lige šampiona za žene i nalazi se među dvije najbolje strelkinje svih vremena, zatvoriće sjajno poglavlje svoje blistave karijere na kraju sezone.
Više od dvije decenije, Radičević je igrala za Budućnost, Đer, Vardar, ĆSM Bukurešt, Kastamonu i Krim, dok je na reprezentativnom nivou branila boje Crne Gore.
Strast, disciplina i mentalna snaga obilježili su njen put.
Osvojila je Ligu šampiona, uzela zlato i bronzu na Evropskom prvenstvu, kao i olimpijsko srebro, a više puta je bila izabrana u idealni tim sezone.
Njena zaostavština u rukometu je ogromna, a dugovječnost u sportu duguje nepokolebljivoj posvećenosti i snažnoj želji da bude najbolja.
„Više sam nego ponosna na sve što sam postigla u 26 godina igranja rukometa. Kada se osvrnem na sve izazove od djetinjstva do sada, vidim put koji je bio težak, ali ispunjavajući. Na kraju, sve je vrijedilo,“ kaže Radičević u intervjuu za eurohandball.com.
Snaga mentaliteta
Kroz karijeru, Jovanka je evoluirala ne samo tehnički, već i mentalno, prihvatajući uspone i padove profesionalnog sporta. Ipak, jedna stvar se nikada nije promijenila – njena glad za radom i napretkom.
„Ne možete se upoređivati na početku karijere i sada. Svaki igrač prolazi kroz prepreke, ali vjerujem da sazrijevate sa svakom utakmicom i turnirom. Od prvog do posljednjeg dana, želja za treniranjem, takmičenjem i pobjedom bili su moji glavni pokretači. Osim taktičkih i tehničkih promjena, najviše sam napredovala u mentalnoj snazi,“ kaže ona.
Iz poraza je izvlačila ono najbolje za nastavak karijere.
„Uvijek sam više učila iz poraza nego iz pobjeda. Na neki način, svaki poraz bio mi je dodatna motivacija. Jedva bih čekala jutro da ponovo odem na trening. To me oblikovalo ne samo kao igračicu, već i kao osobu – nekoga ko je stabilan i fokusiran“, objašnjava popularna Joka i dodaje:
„Vidimo koliko brzo prolazi život, koliko je karijera kratka. Nema mnogo vremena ni za slavlje ni za tugu, jer već sljedećeg dana dolazi novi trening, a za vikend – nova utakmica.
Tajna timskog uspjeha
Jovanka Radičević nikada nije odustajala i uvijek je pomjerala granice. Na terenu, njena povezanost sa saigračicama, posebno bekovima, bila je ključna za pretvaranje sati treninga u pobjede.
„Hemija na terenu je veoma važna. Igrala sam u timovima gdje nismo nužno bili bliski van terena, ali na terenu smo se borili jedni za druge kao porodica. To je ono što je bitno. Najbolji timovi su oni u kojima svi rade ka zajedničkom cilju. Ekipe koje znaju kako da koriste svoja krila i linijske igrače otvaraju više prilika i čine napad nepredvidivijim,“ kaže Radičević.
Majstor svoje pozicije, Jovanka je poznata po preciznim i inteligentnim šutevima. Za nju, pogodak nije samo stvar snage, već i nadmudrivanja golmana.
„Oduvijek sam voljela taktičke igre sa golmanima. Pažljivo ih posmatram, pratim njihove pokrete i pokušavam da ih iznenadim. Poznata sam po lob udarcu, iako svi znaju da ga koristim – i dalje ga upotrebljavam, jer pokušavam da pročitam golmana,“ objašnjava ona i nastavlja:
„Isto važi i za sedmerce. Razmišljam o tome šta golman misli u tom trenutku – da li ću uraditi ono što obično radim ili ću promijeniti udarac? Sve se svodi na samopouzdanje, a ja uvijek vjerujem da ću biti uspješnija od golmana.“
Pritisak, strast i odlučujući trenuci
Kao strastvena i emotivna igračica, Jovanka Radičević naprovala je pod pritiskom, ali je naučila kako da upravlja emocijama i ostane fokusirana samo na pobjedu. Analizira situacije koje su dovele do poraza, ali nikada ne odustaje.
„Nerviram se samo ako promašim ‘glup’ šut – recimo, ako golman ni ne mrdne, a ja joj šutnem pravo u ruke. Ako promašim više nego što očekujem, analiziram razlog – da li je to umor, manjak koncentracije ili nešto što nije zavisilo od mene? Ali nikad se ne zadržavam predugo na tome. Ja sam borac i uvijek dajem sve od sebe da pomognem timu,“ kaže Radičević.
Nerijetko je Jovanka uzimala loptu, kada su se utakmice „lomile“.
„Nosila sam teret mnogih odlučujućih trenutaka i nikada se nisam plašila da preuzmem posljednji šut. Čak i ako promašim više puta, želim loptu u svojim rukama u ključnom trenutku. Moj tim mi vjeruje, a ta vjera me gura naprijed“, ističe Jovanka.
Samopouzdanje joj je uvijek bila jača strana.
„Ponekad se šalim da bih voljela da postoji kamera unutar moje glave tokom utakmice, kako bi ljudi vidjeli šta mi sve prolazi kroz misli u tim sekundama odluke. Kad je rezultat izjednačen i imam loptu, hiljadu misli mi prolazi kroz glavu, ali uvijek verujem svom instinktu,“ nastavlja ona.
Osjećaj za igru i disciplina
Jovanka Radičević nije samo ofanzivna prijetnja – ona briljira i u odbrani. Njen osjećaj za anticipaciju, presretanje lopti i kontranapade je izuzetno razvijen.
„Igrači na krajevima odbrane su izuzetno važni. Ja sam krilo koje često krade lopte. Pratim bekove i njihovu saradnju sa krilima, kako bih bila spremna za njihovu igru. U današnjem rukometu sve je manje individualnih duela krila – više se igra na kontranapade i pozicione napade, a tu dolazi moja uloga,“ kaže ona.
Njena priprema za utakmice jednako je temeljna kao i igra na terenu. Radičević slijedi strogu rutinu kako bi održala vrhunski nivo performansi.
„Vjerujem da moju dugovečnost u sportu dugujem disciplini. Sve u mom životu je organizovano – kada jedem, šta jedem, kada spavam, koliko se odmaram. Trening je ključan, ali jednako je važno kako se brinete o sebi van terena. Na dan utakmice volim da budem sama. Čak i kada mi porodica dođe u posjetu, znaju da imam svoje rituale. Vizualizujem utakmicu, razmišljam o mogućim situacijama na terenu i svojim zadacima. Takođe, imam ritual da čistim stan prije utakmice – to mi pomaže da se mentalno pripremim,“ dodaje ona.
Najveća podrška – majka Milijana
Dok je porodica poštovala njene rituale, jedan član je uvijek bio njena najveća podrška – njena majka Milijana.
„Moja mama je moja najveća, najstroža i najbolja kritičarka. Bila je izuzetna rukometašica, ali je rano rodila moju sestru i posvetila se porodici. Ona me najbolje razumije i danas. Nakon svih ovih godina, mislim da ne postoji utakmica – ne samo moja, već bilo koja, bilo da je u mađarskoj ili rumunskoj ligi, muškoj ili ženskoj Ligi šampiona – koju ona nije pogledala. Moja ljubav prema rukometu dolazi od nje,“ zaključuje Radičević.
