Osvojila olimpijsku medalju, trenira devet sati dnevno i radi dodatne poslove da bi mogla da živi

Rebeka Vajld, britanska veslačica i osvajačica bronzane medalje na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. godine, suočava se s ozbiljnim finansijskim poteškoćama uprkos svom sportskom uspjehu. Uprkos postignućima, nije u mogućnosti da priušti kredit za kupovinu stana i primorana je da obavlja dodatne poslove kako bi finansirala nastavak sportske karijere.

Ona je u autorskom tekstu za “Telegraf” pričala o izazovima i problemima s kojima se suočavaju britanski sportisti u manje komercijalnim disciplinama poput veslanja, gdje finansijska podrška često nije dovoljna za pokrivanje troškova treninga, takmičenja i svakodnevnog života.

“Decembra 2023. godine prvi put sam dobila novac za ono čime se bavim – više od šest godina nakon početka moje karijere. Osam mjeseci kasnije osvojila sam olimpijsku medalju u Parizu. U tom periodu primila sam samo 11.000 funti, što me čini jednom od najjeftinijih britanskih osvajačica medalja u Parizu.

Biti olimpijska sportistkinja je moj posao iz snova. O tome sam sanjala otkad znam za sebe. Ali ponekad surova finansijska realnost može da bude težak udarac.

Ovog mjeseca UK Sport je najavio promjene u sistemu finansiranja sportista. Iako su poboljšanja dobar početak, i dalje postoji veliki rizik da Velika Britanija izgubi čitavu generaciju sportista.

Sada, nakon osvajanja medalje, imam nešto konkretno da pokažem za žrtvu koju sam podnijela prije Olimpijskih igara. Međutim, ne mogu svi sportisti reći isto – mnogi su primorani da odustanu baš u trenutku kada su blizu uspjeha, jer ne mogu više da izdrže finansijski pritisak”, napisala je Vajld.

Sistem finansiranja sportista u Velikoj Britaniji je takav da nagrade za performanse (APAs) su direktne isplate sportistima, koje određuje UK Sport i finansira isključivo Nacionalna lutrija. Svaki sport ima određeni broj dostupnih sredstava i specifične kriterijume za svaki nivo.

“Iako je cilj APAs-a da sportistima pomogne u pokrivanju troškova treninga i života dok se bore za olimpijske i paraolimpijske medalje, ove stipendije su ostale iste od 2012. do 2024. godine. U tom periodu inflacija je porasla za 40%, što znači da sportisti na najvišem nivou sada realno primaju 11.000 funti manje godišnje nego njihove kolege prije četiri Olimpijade”, ističe Vajld i dodaje:

“Zbog toga se mnogi olimpijski sportisti oslanjaju na druge izvore prihoda. Tokom Olimpijskih igara u Parizu otkriveno je da je britanski skakač u vodu, Džek Lofer, otvorio OnlyFans profil kako bi dopunio sredstva iz svoje APA stipendije.

Lafer je olimpijski šampion i prima 27.000 funti godišnje, ali i dalje se bori da finansira bavljenje sportom. I nije jedini. Dok je njegov način snalaženja neuobičajen, stotine drugih olimpijskih sportista nalaze različite načine da zarade. Sponzorstva su opcija za neke, ali osvajači olimpijskih medalja u posljednjih nekoliko godina nisu privlačni sponzorima, posebno u konkurenciji s influenserima koji ih privlače velikim brojem pratilaca. Mnogi sportisti oslanjaju se na finansijsku podršku porodice, ali to postaje iscrpljujuće kako ulaze u tridesete”.

Vajld priča da je tokom karijere radila razne poslove dok je istovremeno trenirala.

“Čuvala sam djecu, bila trenerica, radila u online prodavnici – sve kako bih mogla da plaćam kiriju i hranu dok treniram devet sati dnevno – od 7 do 16 časova. Pronaći posao koji se uklapa u tako naporan raspored je izuzetno teško, ali nemam izbora. Ako smanjim intenzitet treninga, zaostaću za svjetskom konkurencijom.

Oporavak često trpi, pa ne čudi što se mladi sportisti odustanu prije nego što i dođu do seniorskog nivoa – balansiranje između različitih obaveza donosi ogroman stres.

Prije decembra 2023. godine, nacionalni savez nije smatrao da sam dovoljno dobra za finansiranje. Nisam ispunjavala potrebne kriterijume performansi, a sa 25 godina nisu me vidjeli kao sportistkinju s velikim potencijalom. To se promijenilo tek kada sam na početku olimpijske sezone uspjela da uđem u seniorski tim.

Veslala sam šest i po godina prije nego što sam dobila svoju prvu stipendiju – 1.000 funti mjesečno. Iako je to bila velika pomoć, taj iznos je pokrivao samo kiriju i račune. Nakon što sam osigurala mjesto u timu, stipendija je povećana na 1.500 funti, ali nakon troškova hrane i goriva nije ostajalo mnogo. Dok sam pokušavala da se kvalifikujem za Olimpijske igre, i dalje sam pakovala i slala narudžbe iz online prodavnice u slobodno vrijeme, pokušavajući da finansiram svoj san”, ističe Vajld.

Britansko udruženje elitnih sportista (BEAA) sprovelo je istraživanje nakon Pariza, koje je pokazalo da bi 64% sportista napustilo karijeru ako se APAs sistem ne poboljša. To predstavlja „ozbiljnu prijetnju britanskom sportu“ i može dovesti do toga da stotine sportista završe karijeru prije nego što dostignu svoj puni potencijal.

“Da se nisam plasirala na Olimpijske igre 2024. godine, možda bih se i sama našla pred tom odlukom. Godine odricanja su me iscrpile, a pomisao na još četiri godine balansiranja posla i treninga bila je zastrašujuća.

Moj položaj se sada poboljšao, dijelom zahvaljujući osvojenoj olimpijskoj medalji, ali ja sam jedna od rijetkih srećnica. Čak i sada, dok ciljam na zlatnu medalju u Los Anđelesu 2028, moram pronaći načine da nadoknadim finansijski manjak.

Moji prijatelji van sporta vode potpuno drugačiji život. Mnogi su kupili kuće, organizuju vjenčanja i svi imaju ušteđevinu. Ja zaostajem godinama i često imam osjećaj da i dalje živim kao studentkinja. Kredit za stan je za mene daleka budućnost, a bilo kakvo povećanje kirije ili računa izaziva mi veliki stres.

Moj sport nije jedini u potrazi za sponzorima. Britanski veslački savez prepoznaje potrebu da podrži svoje sportiste, a kako u Velikoj Britaniji ne postoje bonusi za olimpijske medalje, sponzorstva bi mogla barem malo da popune finansijsku prazninu”, priča olimpijka i naglašava:

“Ovo nije priča o sažaljenju. Ovo je život koji sam izabrala i privilegija je biti u prilici da se bavim sportom i da za to budem plaćena. Međutim, realnost je da se britanski olimpijski sport nalazi na ivici gubitka čitave generacije sportista koji jednostavno ne mogu da priušte nastavak karijere na najvišem nivou. Olimpijski snovi se gase prije nego što dobiju priliku da se ostvare”.