VIDEO Suzana Lazović otvoreno o svemu: Rukomet, reprezentacija Crne Gore, kćerka i život u Fehervaru

Rukometašice Albe Fehervar igraju iznenađujuće dobro u prvenstvu Mađarske, trenutno su četvrte na tabeli.

Ključna figura uspjeha, bez sumnje, je trenerica – nekadašnja igračica, dvostruka osvajačica Lige šampiona i olimpijska vicešampionka Suzana Lazović, naglašava se u tekstu najvećeg mađarskog sportskog lista “Nemzeti sport”.

U velikom intervjuu nekadašnja pivotkinja reprezentacije Crne Gore, koja je 28. januara proslavila 34. rođendan, govori o sportu u kojem je mogla da ostvari slične uspjehe, o najvećoj borbi u životu, tajni uspjeha Albe, o reprezentaciji Crne Gore, ali i prvi put otvara vrata privatnog života.

Suzana je podsjetila da je prije rukometa bila džudistkinja, te da je u mlađim kategorijama imala velike uspjehe…

“Trinaest puta sam bila šampionka Srbije i Crne Gore. To je bila moja prva ljubav. Nakon toga je došao rukomet – godinu dana sam trenirala oba sporta paralelno. Onda se dogodilo da istog vikenda imam džudo turnir i rukometnu utakmicu i morala sam da biram. Sjela sam s ocem, rekao mi je da je odluka moja. Ispričao mi je sve o oba sporta – i dobre i loše strane. Meni je tada bilo važno samo jedno – da imam šansu da budem na Olimpijskim igrama. Izabrala sam rukomet. Mnogo mi je nedostajao džudo, ali mislim da sam u rukometu ostvarila sve svoje snove”.

Uvijek je imala veliku podršku roditelja.

“Otac me je podsticao da treniram, dok me je majka usmjeravala na školu, knjige i disciplinu. Ona je moj mentalni psiholog. Mnogo mi je pomogla, ali sam zahvalna cijeloj porodici – uvijek su bili uz mene”.

Igračku karijeru je počela u Budućnosti…

“Dragan Adžić je tada bio trener mlađih kategorija i kod njega sam počela. Bio je moj prvi trener, a kasnije se ispostavilo i posljednji. Savez je tada želio da isti trener vodi i reprezentaciju i Budućnost, što je i bio jedan od razloga velikog uspjeha 2012. godine – zlatne godine za crnogorski rukomet”.

Sa 16 godina je prvi put igrala na najvećoj sceni.

“Cilj mi je bio da budem najmlađa igračica koja je igrala Ligu šampiona. Imala sam 16 godina kada sam prvi put nastupila u elitnom takmičenju. Dobila sam povjerenje, igrala sam desetak minuta, ali i u neizvjesnim momentima. Vjerovatno zato što sam bila talentovana i igrala na deficitarnoj poziciji – pivotu. I tada sam bila ista kao danas kao trener: davala sam srce i borila se do kraja. Uvijek želim da pobijedim”, kazala je Suzana Lazović i podsjetila da je prvi gol u Ligi šampiona postigla protiv legendarne Sesilije Leganger…

“Može se reći da je gol bio ‘drzak’. Rekli su mi da često izlazi daleko iz gola. Okrenula sam se i prebacila je. Nisam smjela ni da pogledam – čekala sam reakciju publike. Kada sam vidjela slavlje… Bože! Bio je gol. Trebalo je i sreće, ali sam bila presrećna”.

Suzana je cijelu karijeru provela u Budućnosti…
“Sa 18 godina imala sam ponudu iz Danske, ali tada mi je jedini cilj bio odlazak na Olimpijske igre. Nudili su mnogo novca, ali to nije sve. Klub je uvijek bio uz mene, čak i tokom sedam operacija. Možda je to razlog što nikada nijesam otišla”.

U dresu Budućnosti je dva puta bila šampionka Evrope, 2012. i 2015.

“To mi znači sve, ali ta dva trofeja nijesu ista. Godine 2012. igralo se na dvije utakmice, a 2015. na finalnom turniru. To finale 2012. je naša najveća pobjeda. Znali smo da će trofej imati posebno mjesto u Crnoj Gori. Bili smo najbolji u Evropi – iz zemlje od 600.000 stanovnika. Morača je bila puna satima prije početka”.

Te godine je Crna Gora osvojila olimpijsko srebro u Londonu – odnosno da li je osvojila srebro ili izgubila finale?

“Niko nije bio razočaran. To je bila prva olimpijska medalja koju je Crna Gora osvojila. To što smo izgubile finale uopšte nas nije zanimalo – izašle smo na teren, dale sve od sebe i kada je utakmica završena, slavile smo. Osvojile smo srebrnu medalju! Predstavljale smo svoju zemlju, odakle dolazimo, gdje smo rođene, gdje nam žive roditelji. Ako to uporedim sa osvajanjem Lige šampiona ili zlatom na Evropskom prvenstvu, i dalje kažem da je ovo najveći uspjeh u mojoj karijeri. To je bio moj san! Kada smo se poslije Olimpijskih igara vratile kući i krenule sa podgoričkog aerodroma ka gradu, svi su bili tamo. Majke sa djecom u naručju mahale su nam. Cijela Crna Gora bila je ponosna na nas. Naravno, izgubile smo finale od Norveške, ali nijesmo bile favoritkinje, a onda smo im se u decembru, na Evropskom prvenstvu, revanširale”.

Suzana Lazović je rano završila karijeru, nakon serije povreda…

“Bila je to izuzetno teška odluka. Operisala sam vrat, jer je to bio jedini način da se vratim na teren, ali se tokom operacije ispostavilo da je problem mnogo ozbiljniji nego što se ranije mislilo. Ljekari su mi rekli da postoji mogućnost da je u pitanju rak. Tada je počela moja najveća životna borba. Nisam željela da rizikujem – željela sam da živim. Zbog toga sam donijela odluku da završim igračku karijeru. U tom trenutku pojavila se i prilika da počnem trenerski posao. Bojana Popović me je pozvala da radim sa juniorskom ekipom Budućnosti, ali tada još nisam sebe vidjela kao trenericu. Nikada ranije nisam željela da se bavim tim poslom. Počele smo da radimo zajedno, a ja sam krenula da učim, jer nisam znala gotovo ništa o trenerskom poslu – kako se planira trening, kako se gradi taktika i sve ostalo”.

Suzana je sada i selektorka Crne Gore, na decembarskom Svjetskom prvenstvu naša selekcija je bila među osam najboljih…

“Ponosna sam na ono što smo pokazale na Svjetskom prvenstvu, a plasman na Evropsko prvenstvo nam je praktično nadohvat ruke. Najveći uspjeh, naravno, bio bi da se ponovo kvalifikujemo na Olimpijske igre. Nekoliko starijih igračica oprostilo se od reprezentacije, tako da moram da pronađem mlade koje će ih zamijeniti. Vjerujem da ćemo biti uspješne”.

Veliki rezultati prave se iz male baze…

“U Crnoj Gori ukupno ima 800-900 stotina rukometašica – svih uzrasta, ne samo seniorki. Kada sam radila sa juniorskom reprezentacijom, bilo je teško okupiti i 35 igračica. Zato su svi naši trofeji toliko vrijedni. Kod nas jedna povreda može da poremeti sve taktičke planove”.

O Albi i kćerki…

Posebno poglavlje u intervjuu bilo je posvećeno Albi i gradu u kome Suzana Lazović, kako kaže, uživa…

“Sekešfehervar je moj grad! Ovdje mi se rodila kćerka i veoma sam srećna što živimo ovdje. Šta god da se desi, ovaj grad će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu, jer je ovdje rođeno moje dijete. Gdje god da ode, ona će se uvijek ovdje vraćati kući”, kazala je Suzana i prvi put govorila o kćerki – zašto sada?

“Zato što sam željela da je zaštitim. Pošto je rođena ovdje, smatrala sam da je u redu da o njoj prvi put govorim novinaru iz Sekešfehervara”, kazala je Suzana i dodala:

“Što se budućnosti tiče – ostaću ovdje dokle god ovom klubu budem potrebna. To sam rekla predsjedniku još kada mi se rodila kćerka. Nije mi važno da li me zove klub iz Lige šampiona – dok sam potrebna Albi, ostajem. Srećna sam ovdje”.