Nije samo skijanje. Federika Brinjone ima bezgraničnu strast za surfovanjem i vodom: dokaz tome je njen projekat ekološke održivosti „Traiettorie Liquide“, koji se bavi zaštitom mora.
Slavna italijanska skijašica, osvajačica Svjetskog kupa 2000. godine, bavi se i surfovanjem – odakle ljubav prema tom neobičnom sportu…
„Kao porodica strastveno se bavimo sportovima na vodi, kao djeca smo proveli puno vremena na moru. Kao i u planinama, naravno. Često smo išli na Sardiniju, a pola moje porodice je iz Savone. Voda me oduvijek privlačila. Kada sam prije desetak godina otišla na odmor u Kostariku: bilo je talasa i pokušala sam. Svake godine koristim dio odmora za surfovanja, ali svega desetak dana u godini, kao da uvijek počinjem ispočetka … „, kazala je Brinjone.
Koje je najbolje mjesto na kojem ste ikad surfovali?
„Nikaragva: potpuno se odvojite od svijeta. Ali bila sam na mnogim lijepim mestima, poput Fuerteventure: idealna temperatura, dan do 21 sat. Ili Indonezija, koja ima i fantastičnu hranu i okruženje. Ali uzimajući u obzir samo surfovanje, Nikaragva j bez premca“.
Dakle, planina ili more?
„Bilo bi previše lako reći more ljeti, a planine zimi … Ali volim i planine ljeti. Za mene bi najbolje bilo surfovati sredinom sezone i živjeti u planinama zimi i ljeti, ali očigledno je da je skijanje nemoguće: jedan od ciljeva nakon moje karijere je da naučim dobro da surfujem, a ne samo nekoliko dana u godini“.
Da li se adrenalin na skijama može uporediti sa adrenalinom na surfovanju?
„To su različiti svjetovi, ali u oba postoji snažan kontakt sa prirodom. U skijanju se uvijek morate prilagoditi: kao kada ulazite trku, a niste probali stazu. Isto je i sa surfovanjem i talasima. Tu je i ludi adrenalin: prije neki dan, uhvativši predivan talas, bila sam toliko uzbuđena, srce je htjelo da mi iskoči“.
Neizbrisivo sjećanje povezano sa surfovanjem?
„U Nikaragvi sam uhvatila talas 30 sekundi, poslije sam se tresla od straha. Surfing izaziva strah sa kojim se neprestano borim. Smatram to neprirodnim sportom, kao što su neprirodne i nevjerovatne padine sa skijama“.
Da li ste u skijanju ostvarili sve što ste željeli?
„Ne osjećam se tako, mislim da moram još neke stvari da dokažem i osjećam se kao da još nisam dostigla vrhunac. To je sport koji se ne ponavlja: svaki dan se moraš prilagoditi nečemu, ne postoji savršena trka. Čak i u najboljoj sezoni, s vremena na vrijeme mi se činilo da nisam skijala Ne postoji savršena staza i savršena trka, makar je ja nisam osjetila. Tako je i u vodi – uvijek se traži savršen talas“.
Planovi za narednih nekoliko mjeseci?
„Sada počinjem sa atletskim treninzima, koji će mi biti fokus do kraja avgusta, osim nekoliko dana na skijama, na glečerima. Od kraja avgusta idem u Argentinu. Naš sport je poseban, jer mnogo mjeseci treniramo samo atletski, moramo da budemo maksimalno spremne, a to ne traži previše skijanja“.
