Nakon nezaboravnog ljeta, skoka karijere, plasmana na Olimpijske igre, pa sjajnog nastupa u Tokiju i devetog mjesta u finalu skoka u vis, Marija Vuković je krenula u nove izazove.
Tako je to u sportu, i kada ambicije postoje – ostaju sjećanja, a sjutra je novi dan.
Marija je u Atini, tamo gdje se najbolje osjeća kao atletičarka i sportistkinja, u radu sa Joanom Siomu.
“Aktivnosti su – što bi se reklo – ‘back to basic’, dakle treninzi i baza, ono što je i najteže, ali i veoma, veoma važno. Ima dosta sitnica na kojima radimo, a sve ide kako treba“, kaže Marija za Sportfem.
Ipak, i u trenucima priprema, sjećanja na Tokio su još svježa…
“Mislim da su se utisci slegli, iako s vremena na vrijeme, kada pogledam snimke i poruke, iznova rasplačem i zapitam da li je ovo stvarno bilo. A jeste! Često pogledam TV priloge iz Tokija, da se prisjetim koliko je sve bilo savršeno. Hvala Goranu Radeviću, koji je sve ispratio i napravio fantastične price”.
Poslije Tokija bilo je i malo glamura – dočeci, prijemi, pohvale – ali i problema. Marija je spremajući se za debitantski nastup na Dijamantskoj ligi u Parizu dobila koronavirus…
“Sve je u najboljem redu sa te strane, preležala sam virus, odmorila i vratila se nazad u Atinu. Bilo je malo ‘cimanja’ sa papirima koji ne vaze ovdje s obzirom da Crna Gora nije u EU,ali snalazim se. Ostao je, naravno, mali žal za Dijamantskom ligom, ali i pored toga, ova godina bila je odlična. Zzahvalna sam na svemu, nadam se da će biti prilike i da učestvujem na najvećim atletskim mitinzima”.
I to je, dakle, jedan od ciljeva za 2022. godinu, koja je puna takmičenja. U martu je Svjetsko dvoransko prvenstvo u atletici, zatim šampionat Evrope u Minhenu, pa svijeta u Oregonu.
“Radimo punom parom i nadamo se da će naredna godina, ako ne bolja, biti približna ovoj. Skokom od 197 cm sam ispunila norme za sva velika takmicenja naredne godine i nadam se da ću ponoviti taj rezultat. Da me zdravlje posluži, pa ćemo da vidimo šta me čeka. Nadam se da ćemo se opet svi zajedno radovati i veseliti”.
Odlaskom na Olimpijske igre, Marija je skinula ogroman teret i pritisak koji je nosila godinama. Da li je sada lakše…
“Iskreno, možda sada ponovo postoji neki pritisak, kao što je bio nakon Svjetskog juniorskog 2010. godine, pa razmišljam da li ću opravdati očekivanja, hocu li uspjeti da ostanem na ovom nivou, šta, kako… Ali, isto tako smatram da sam zrelija i iskusnija i da mi je ova godina dala vjetar u leđa i da ću nakon ove baze i težih treninga, uspjeti da se skockam u glavi i opet da uživam u skakanju i da letim visoko, da vrištim i plačem od radosti koju mi pruža skok u vis“, zaključila je Marija.
