Udruženje teniskih profesionalaca Crne Gore (UTPCG) organizovalo je zoom konferenciju sa našom najboljom teniserkom Dankom Kovinić, koja je u ovom udruženju predsjednica Sekcije za takmičarski tenis.
Sa Dankom su razgovarali članovi UTPCG i 15 naših perspektivnih tenisera, a tema je bila razvojni put tenisera. Hvala svim ucesnicima.
Danka je pričala o svojim počecima, kao spontanom prelasku u profesionalni tenis…
“Kada sam imala 13-14 godina nisam bila svjesna tenisa i obaveza. Mislim da je taj presudan trenutak bio kada sam igrala na prvom juniorskom Grend slemu, na Rolan Garosu, ali ne znam kako da objasnim – ni tada, ni kada sam bila 46. na WTA listi, nisam bila svjesna gdje sam. Sve mi je išlo finim tokom… Ali, dolazak u Pariz, kao juniorka, možda je bio presudan trenutak, jer sam bila u društvu velikih zvijezda – Serene, Marije Šarapove, Vere Zvonareve… U restoranu jedem, a pored mene Nadal. Nisam ni jela, samo sam njega gledala…To je bio prelijep put, podsjetila sam se tih divnih stvari. A posebno sam vezana za Rolan Garos, to je bio moj prvi Grend slem – i juniorski i seniorski”, kazala je Danka.
Pričala je o životu profesionalnog sportiste, potrebama i van terena.
“Mi ponekad zaboravimo da nije tenis cijeli svijet, da postoje i druge stvari koje bi trebalo da radimo. Prva ja – kada sam na turnirima, često neću da prošetam, jer sjutra imam meč. Deset godina igram u Parizu, a još nisam stigla da odem na Ajfelovu kulu. Kada imam slobodan dan, stalno mislim da možda neće biti profesionalno da odem tamo, da vozim bicikl pored rijeke… Ali, shvatila sam, posebno sada, u vrijeme korone, da treba to da radim, kada imam vremena, jer ću se osjećati ljepše i ispunjenije, a samim tim ću se osjećati bolje na terenu. To se odnosi na sve, ne mora da bude šetnja – ja sam, recimo, počela da učim španski jezik. I kada, na primjer, izgubim meč, tužna sam i nezadovoljna, ili umorna poslije treninga, a imam čas sa grupom on-line – na sat i po na sve zaboravim, i da sam imala loš bekhend, da sam imala deset duplih servis grešaka… Mislim da je veoma bitno da radim nešto drugo osim tenisa. Dođe ponekad i do zasićenja, iako uživate i volite tenis. To se meni dogodilo, u jednom momentu sam izgubila žar i volju. Radila sam sve profesionalno, ali izgubilo se nešto. Zato mislim da je neophodno da se nađe nešto, neki hobi, koji vam skrene misli i učini vas srećnim”, kazala je Kovinić.
Mlade tenisere je interesovalo kako je prevazilazila teške momente…
“Kod mene je to trajalo malo duže i dogodilo se kada sam ispala iz prvih 100. Prekinula sam sa trenerom sa kojim sam radila 11 godina, a nisam imala tim oko sebe. Osjećala sam se sama, roditelji nisu mogli da razumiju. Sama sebe sam dovela u tu situaciju. Razmišljala sam – ako tu ne uzmem poene, pašću za toliko i toliko mjesta… Kao da sam sama sebi iskrojila budućnost negativnim razmišljanjem. Trebalo mi je dosta vremena da vratim volju, nisam uzela ni set u tom periodu. Izgubim prvi i predam se… Plakalo mi se u toku treninga, toliko je bilo loše… I treba da se plače ako tako naiđe. Kako da se to prevaziđe? Treba pokušati da se na treningu ‘simulira’ meč. To sam počela da radim kada sam došla kod Janka Tipsarevića. Poslije svake serije, recimo od pet udaraca, potrebno je da se stisne pesnica, da tražiš da budeš bolji u narednoj seriji… Tako se stvara motivacija, povećavaju fokus i želja. Bilo mi je neobično na početku, ali to je, mislim, pravi put. Ali, neće se stanje promijeniti nakon tri treninga ili mjesec dana. Kada sam tako počela, ja ću to da radim do kraja karijere”, rekla je Danka.
