Anđela Bulatović je naša zlatna ,,lavica” sa Evropskog prvenstva u Beogradu, a iste godine – najveće za crnogorski i rukometni sport – 2012. sa nacionalnim timom je osvojila srebrno olimpijsko odličje u Londonu.
Utisak je da sada savršeno balansira život između privatnih, profesionalnih i sportskih obaveza.
Kao majka, bivša profesionalna sportistkinja i sada rukometna trenerica, Anđela balansira različite aspekte života, a karijera joj je pomogla u izgradnji vještina za balans između privatnog i profesionalnog.
– Za mene je uglavnom važilo da sam odgovorna, a i trudila sam se da obaveze završavam maksimalno i onako kako treba. Sada ne mogu da kažem da sam skroz organizovana žena, jer kada dođu djeca ima još nekih stvari koje ne mogu uvijek da se ispoštuju. Ali, profesionalno bavljenje rukometom pomoglo mi je da se dodatno oblikujem i da znam red. I da poštujem sebe, svoje vrijeme i vrijeme drugih ljudi. Sa djecom nije lako, ali se trudim da dođem do balansa između privatnog i poslovnog dijela života. U životu treba postaviti prioritete – poručila je Anđela na na konferenciji ,,Women4Sport”, posvećenoj promocijoj rodne ravnopravnosti i osnaživanju žena u sportu, koja je u organizaciji Crnogorskog olimpijskog komiteta održana u Podgorici.
– Prvo porodica, a onda sportski život. Trudim se da pružim maksimum na svim poljima, a podrška supruga, koji je, takođe, iz sporta, za mene je vjetar u leđa. Jer, kada imamo malu djecu, moramo da budemo maksimalno posvećeni ako želimo da ih izvedemo na pravi put. Treba postaviti određene prioritete, sa koliko-tolikom organizacijom, uz podršku partnera i da pokušamo da se obavezama prilagodimo što prije. Sport je i mene oblikovao u smislu da imam tu dozu brzog snalaženja i da što prije i bolje odreagujem u određenim situacijama. Ali, generalno, mi smo žene carice tako da se snalazimo brzo u svim situacijama.
Obzirom na bogato iskustvo, šta bi Anđela poručila mladim sportistkinjama koje razmišljaju o trenerskoj ili drugoj karijeri u sportu i koji su to ključni kvaliteti koji su ženama potrebni za uspjeh u sportskim organizacijama?
– Mislimo da ćemo dovijeka da igramo i da se sportom bavimo. Nismo svjesni da je sportska karijera kratka. Igrala sam aktivno 20 godina i sve je prošlo u tren. I uvijek je pitanje šta nakon toga. Moj savjet je da imamo plan B da se posvetimo stvarima van terena. Znam da je u profesionalnom sportu teško uskladiti još neke druge stvari, ali osnovno obrazovanje je veoma važno, a fakultet se i kasnije može završiti. Uvijek treba imati plan B.
Šta smatraš najvećim izazovima za žene koje prelaze iz profesionalnog bavljenja sportom na trenerske uloge?
– Dobila sam priliku da radim sa mlađim kategorijama u ŽRK Budućnost. Radila sam i sa juniorskom ekipom. Kada uporedim – lakše je raditi sa juniorkama ili seniorkama. Jer su koliko toliko već rukometno obučene i potrebne su određene smjernice, a sa djecom je veliki izazov. Kada sam preuzela generaciju od 10 godina – u početku ih je bilo 80. Sama sam bila – dijelila teren gdje svi pričaju, udaraju loptom, a buka konstantna. Dok nijesmo došli do faze, nakon četiri godine, od 20 igračica. Bio je to dug i zahtjevan period. A ono što prvo treba da imamo na umu je da djeca nijesu onakva kakva smo mi bili. U raznim fazama su, a kao trener sam majka, otac, brat, sestra, prijatelj i psiholog. Neko ko će da ih razumije. Izazovi su ogromni u radu sa djecom.
Kako možemo dodatno podržati sportistkinje u tranziciji iz sporta u druge profesionalne izazove u sportu? Koji bi programi ili inicijative bili najkorisniji?
– Jako je teška tranzicija iz profesionalnog bavljenja sportom da kažem u normalan život. Imamo primjera da sportisti odlažu kraj, jer ne mogu da se pomire sa situacijom da više neće raditi to što su radili. Bilo bi dobro da imamo organizaciju sa ljudima koji će znati da posavjetuju. Nije lako pronaći sebe nakon sportske karijere, ako nemate određana interesovanja.
Publikaciju sa konferencije možete pronaći ovdje.
