Andrei je odbojka dala sve: Nijedna medalja ne može da zamijeni osjećaj sreće kada sam na terenu

Poslije više od dvije decenije, Andrea Laković završila je odbojkašku karijeru. Početak i kraj bili su u Baru, a između toga je sa uspjehom igrala u Njemačkoj, Švajcarskoj, Rumuniji, Americi.

U razgovoru za Sportfem priznala je da joj je teško pala činjenica da više neće igrati, ali da ne žali ni za čim, kao i da je njen najveći uspjeh što je mogla da u dugom periodu odbojku igra na visokom nivou.

Kada se vrati na početak, sjeća se da je ocu rekla da želi da se bavi ovim sportom.

„Prije 21 godinu sam prvi put uzela odbojkašku loptu u ruke. Kako sam uopšte i došla na ideju iste, ne znam. Svega što se sjećam su bile riječi upućene ocu da želim da igram odbojku. I tu ta ljubav započinje. Tokom godina bilo je jako puno odricanja, ali mi ništa važnije od odbojke nije bilo. Ni školski izleti, druženja, mature, polumature. Međutim, nakon 21 godine intenzivnog igranja i treniranja, tijelo više ne može. Mislim da će mi trebati neko vrijeme dok prihvatim činjenicu da je došao konačni kraj igranju“, istakla je Andrea.

Dok je igrala na međunarodnoj sceni, bila je veoma uspješna.

„Kroz dugogodišnju karijeru bilo je dosta kako timskih, tako i ličnih priznanja. Počevši od duple krune sa Lukom Bar, do odlaska za Ameriku i ulazak u top 16 od 300+ škola na prvenstvu univerzitetske lige (NCAA); biti izabrana više puta u top 12 igrača lige, zatim u all tournament team-u; biti proglašena najkorisnijim igračem tj MVP kao i biti u prvom timu konferencije. Zatim dolazimo do osvajanja srebrne medalje u Švajcarskoj, bronzane u Njemačkoj u Bundesligi, kao i bronzane u Rumuniji. 2017/18 sam bila drugi poenter Rumunske lige, i na kraju osvajanje duple krune sa ekipom Galeba. Pored redovnih učešća u Challenge i Cev kupovima sa svojim bivšim ekipama, rekla bih da je moj najveći uspjeh ustvari samo igranje odbojke na ovako visokom nivou. Nijedna medalja niti nagrada ne može me ispuniti kao osjećaj kad sam na terenu i igram.“

Andrea ističe da joj odbojka pružila sve što je mogla da poželi.

„Apsolutno ne žalim ni zbog čega. Da se moglo više, uvijek se može. Međutim, ovo je bio moj put i jako sam zahvalna na njemu. Odbojka mi je pružila obrazovanje i put oko svijeta. Upoznala sam mnogo ljudi i naučila o raznim kulturama. I šta više da tražim? Što se mene tiče, sasvim dovoljno.“

Igrala je u više zemalja. Svako od tih iskustava je posebno i važno za nju.

„Svaka ekipa za sebe je bila poseban period u mom životu. Odlazak za Ameriku je predstavljao samostalni odlazak u svijet. Spakovana u dvije torbe, odlazim u nepoznato, na umu sa očevim riječima: „sinko, izdrži muški.“ Švajcarska je predstavljala moje vraćanje na evropsku odbojkašku scenu, zatim Njemačka, Rumunija i na kraju Crna Gora, vraćanje svojim korijenima. Ako bih isticala, istakla bih svaki jer je isti donosio sa sobom i ono dobro i manje dobro, ali sam iz svakog iskustva učila, radila, i rasla kao odbojkašica i osoba.“

Iako je dugo igrala u našem nacionalnom timu, nije uspjela da sa ekipom dođe do prvenstva Evrope. Vjeruje da će nove generacije ispuniti san plasmanom na neko veliko takmičenje.

„U reprezentaciji sam provela dugih 14-15 godina. Ostaje samo žal jer nismo otišli na neko veće takmičenje. Kockice se jednostavno nikad nisu poklopile. Nadam se i želim svu sreću novoj generaciji koja nastupa u ostvarenju cilja koji mi nismo uspjele postići.“

Karijeru je počela u ekipi Luke Bar, a završila u Galebu, gradskom rivalu.

„U doba kad sam ja započinjala svoje prve odbojkaške korake, postojala je samo Luka Bar. Prošle godine sam se vratila u Crnu Goru iz privatnih razloga. Dobila sam poziv od Rajka Tijanića, prihvatila, i tu se naša priča iz juniorskih dana kada mi je bio trener nastavlja. Za mene je odbojka čista emocija ljubavi, bez obzira na ime kluba.

Ističe da Crna Gora kasni za evropskim zemljama, kada je odbojka u pitanju i objasnila koliko su posvećeni ženskoj odbojci u razvijenim državama.

„Za uspjeh u sportu potrebno je puno ulaganja i puno odricanja. Kako od strane igračica, tako i strane trenera, a i prvobitno saveza. Kasnimo za sistemom ostalih zemalja čije reprezentacije već nastupaju na velikim takmičenjima. Navodim primjer zemalja u kojima sam bila. Svaka od pomenutih liga u svojoj superligi ima ekipu koja se sastoji od perspektivnih kadetkinja i juniorki iz cijele zemlje, koje ujedno predstavljaju i njihove mladje reprezentacije, dok će se kasnije i pridruživati seniorskoj. One zajedno žive, obrazuju se i treniraju godinama. Nakon napunjene 18. godine, iste djevojčice su raspoređene u prvoplasirane ekipe gdje dalje napreduju sa većim stručnjacima i starijim igračicama od kojih mogu učiti. Jedan takav sistem bi pomogao našoj perspektivi da se uzdigne na viši nivo.“

Andrea je diplomirani psiholog. Pokušaće da u budućnosti spoji nauku i sport.

„Dalje stručno usavršavanje na polju psihologije. Eventualno otvaranje privatne prakse gdje cu se pored kliničke psihologije baviti i sportskom.“

Za kraj je Andrea imala i nekoliko poruka mladim odbojkašicama.

• Vjera u sebe je prva tajna uspeha.
• Svaka trenerova ispravka nije kritika.
• Istrajnost je jednosmjerna i vodi samo naprijed. Ima samo jednu opciju a to je da vas održava u pokretu.
• Psihička izdržljivost je neophodan uslov za sve sportiste koji teže vrhunskim rezultatima.
• U životu nije najgore promašiti metu, već ne odapeti strijelu.