Armel Atinge je rođena je prije 36 godina u Kađokru, selu u Obali Slonovače.
Njeno rodno mjesto prije deset godina, na osnovu šturih podataka koji se mogu naći na internetu, imalo je samo 522 stanovnika.
Život ju je odveo u megalopolis, kao devetogodišnjakinja se preselila u Pariz, a posljednjih skoro pet godina njen dom su Podgorica i Crna Gora.
Armel Atingre (36) je postala i naša “lavica”…
Iako od kada je otišla više nije posjetila zemlju i mjesto gdje je rođena, sa sobom nosi sjećanja iz djetinjstva.
“Moje najdraže sjećanje na Obalu Slonovače je – hrana. Zaista najbolja na svijetu. Sjećam se da je bilo i lijepo vrijeme, čak i kada je padala kiša. Naravno, tu su i sjećanja na porodicu, na dječije igre – sve je bilo drugačije nego sada”, kaže Armel.
Iz sela u grad svjetlosti, u svjetsku metropolu – nije jedina koja je imala takav životni put…
“Naravno da je promjena bila velilka, ali ne mogu da kažem da je bilo teško. Jeste bilo teških trenutaka. Došla sam iz Afrike, bila sam drugačija od ostalih djevojčica i dječaka u školi. Posebno zbog jezika. Govorila sam francuski, jer je Obala Slonovače bila francuska kolonija, ali afričkim akcentom. I tu je bilo malo problema, ali ništa strašno, a i ja sam osoba koja se lako prilagođava…”.
U rodnom mjestu još joj još žive članovi porodice. U Kađokru je njena baka, kao i tetke – zbog jedne od njih je izabrala da trenira rukomet…
“Moj otac je uvijek želio da budem sportistkinja, ali je mislio da ću biti atletičarka. Ali, ja sam uvijek voljela igre sa loptom, trčanje bez lopte nije mi imalo smisla. Moja omiljena tetka je igrala rukomet, sjetila sam se toga i odlučila – to je to”.
I od tada rukomet je postao njen život, kaže – u bukvalnom smislu te riječi.
“Rukomet mi je sve, kroz rukomet i postojim. Jednostavno, daje mi život, kao da je svrha mog postojanja”.
Počela je kao igračica, slučajno je stala na gol i tu ostala…
“Slučajno je bilo. Imala sam atletske predispozicije za igru, ali falila je golmanka. Trener me pitao da li bih stala na gol – rekla sam odmah da hoću. Meni je bilo važno da igram, da budem tu”.
Ostala je na golu zato što je bila odlična. Njen talenat je prepoznat, njen kvalitet potvrđen time što je dva puta, kao igračica Pariza, izabrana za najbolju golmanku francuske lige. Stigla je do nacionalne selekcije, ali pravu priliku u Francuskoj nije dobila.
“Ne mogu da krivim nikoga, uvijek je dio krivice i moj. Možda nisam bila dovoljno stabilna da shvatim šta bi trebalo da radim da napredujem, ali činjenica je da nisam imala šansu kakvu su imale druge djevojke. Kao mlada sam ušla u nacionalni tim, ali sam bila potpuno sa strane. Ja se bavim sportom da budem u fokusu, a ne po strani. Ne moram da budem glavna, ali želim da imam ulogu, a ne samo da gledam šta drugi rade”.
Sa statusom najbolje u francuskoj ligi, neočekivano je napustila Pariz i preselila se u niži rang – u Tursku…
“Došle su igračice sa strane, moja uloga se smanjila, osjećala sam kao da sam otjerana. Odlučila sam da odem. Nije bilo mnogo vremena da se nađe pravi klub, Turska je bila jedina konkretna opcija. Bila sam ljuta, ali nisam osoba koja osjeća mržnju. Mogu da se naljutim u momentu, i to jako, ali brzo me prođe taj osjećaj i kako se kaže kod vas – idemo dalje”.
Povratak u Francusku, pa dvije godine u Mađarskoj, a od 2020. u Budućnosti. Ko bi mogao da pomisli da će Armel ostati tako dugo…
“To je bila moja prva sezona u Ligi šampiona. Mislila sam da je to šansa da budem viđena na najvećoj sceni, da ću ostati možda sezonu, a onda nastaviti negdje drugo, možda u nekom manjem klubu koji igra Ligu šampiona. Nisam mogla ni da zamislim da ću ostati ovako dugo”.
Šta ju je privuklo da ostane skoro pet godina, pa i u teškim momentima kroz koje je klub prolazio, u trenucima neizvjesnosti, kakvi su bili ovog ljeta – njen odgovor je prilično jednostavan.
“To što osjećam prema Parizu, osjećam prema Crnoj Gori – da mi je ovdje dom. Sve mi se sviđa, sve mi se ugodilo. Takođe, kada sam na terenu razmišljam samo o igri, o pobjedi, a probleme koji ponekad postoje ostavim po strani”.
Ponekad se, ipak, osjeća usamljeno…
“Možda je to zbog moje životne priče, ne znam, ali imam momente usamljenosti. Međutim, svi ljudi koje sam upoznala, koje sretnem se zaista trude da mi pomognu, tako da mi je zaista lijepo ovdje…”.
Od 2022. je i zvanično Crnogorka, dobila je i treću domovinu, nakon Obale Slonovače i Francuske, postala je i članica našeg nacionalnog tima, postala je “lavica”.
“Kada su počele te priče mislila sam – da, da – kako ne… Imala sam i ponudu Senegala. Ali, kada je došao poziv bila sam oduševljena. Vječno ću biti zahvalna svima što sam dobila šansu da budem dio nacionalnog tima Crne Gore”.
Brzo je postala dio grupe. Djevojke su je, čini se, prihvatile kao da je godinama sa njima…
“To bi možda trebalo neko drugi da kaže, ali mislim da sve radim srcem i emocijama… Uvijek sam direktna, moja osjećanja se vide. Mislim da je teško biti ljut na mene dugo… Mislim tako, možda i griješim, ne znam…”.
Armel je 15. januara napunila 36 godina. I ne namjerava da stane…
“Moja koljena su bolja nego kada sam imala 20 godina. Osjećam se odlično, mentalno sam potpuno fokusirana. Vidjećemo – braniću dok god se osjećam ovako, vidjećemo šta život nosi. Jednog dana, ako ne budem željela da igram – neću igrati. Ali, sada ne vidim nešto što bi moglo da me zaustavi”.
Za skoro pet godina naučila je dosta riječi crnogorskog jezika – sunce i duša su joj, kaže, najdraže, a možda je i najbolje opisuju.“Jasno je zašto sunce, ali ljudi ovdje i jedni druge zovu tako. To je divno. Duša je sve u životu. Te dvije riječi – sunce i duša – su povezane, ne mogu da izaberem. Možda, ipak, duša, jer je duša sve, a i dušo, takođe, zovete nekog ko vam je veoma važan i koga volite…”.
