Armisa Kuč je bila tu gdje je i danas kada je počela priča našeg ženskog fudbala.
U martu 2012. godine igrala je prvu utakmicu u istoriji reprezentacije Crne Gore, protiv Bosne i Hercegovine u Baru.
Više od 14 godina kasnije, u petak protiv istog rivala, postaće prva fudbalerka sa 100 nastupa u crvenom dresu. Istorijski trenutak za nju i naš fudbal – magičnu brojku, kojom mogu da se pohvale samo odabrani i koja, simbolično, predstavlja momenat kada igračica ili igrač i zvanično postaje legenda.
„Naravno da je na dan debija bilo teško i da zamislim da ću doći do 100 utakmica u dresu Crne Gore, put je izgledao tako dug, ali sam uvijek vjerovala da ništa nije nemoguće ako dovoljno želiš i radiš da to ostvariš“, kaže Armisa, koja je i prva golgeterka naše selekcije sa 44 pogotka u reprezentaciji, u razgovoru za magazin FSCG.
Od prve do stote utakmice promijenilo se mnogo toga, gotovo sve – reprezentacija, saigračice, uslovi, ambicije i sama Armisa. Ono što je ostalo isto jeste osjećaj sa kojim oblači dres Crne Gore.
„Predstavljati državu u kojoj si rođen i koju voliš najviše nešto je najljepše što može da se ostvari neko ko se bavi sportom“.
O jubileju je počela ozbiljnije da razmišlja prošle godine. Znala je da se približava broj koji nema malu težinu, ali joj je važnije od same brojke bilo saznanje da je na svakoj utakmici ostavila maksimum.
„Kada sam shvatila da ću zaista doći do tog jubileja, bila sam posebno ponosna, ali prije svega zahvalna što sam imala priliku toliko puta da nosim dres svoje zemlje. Takođe, broj 100 nije samo statistika. U njemu su godine treninga, odricanja, pobjede i porazi, putovanja, prijateljstva, radost i tuga. Malo je reći da sam ponosna, kada se sjetim početaka, odluke da sa 15 godina odem od kuće kako bih gradila fudbalsku karijeru. Put do ovog jubileja nije se mjerio samo utakmicama”, ističe Misa.
Zato jubilej ne doživljava kao isključivo lični uspjeh.
„Jubilej ću, bez dileme, posvetiti majci”, ističe Misa.
“Zahvalna sam i porodici, svim trenerima, saigračicama i ljudima koji su bili dio mog fudbalskog puta. Ovaj jubilej nije samo moj. Iza njega stoji mnogo ljudi koji su na različite načine vjerovali u mene i pomagali mi.“
Teško je, kaže, izdvojiti jednu od 100 utakmica. Ipak, posebno mjesto zauzima pobjeda nad selekcijom protiv koje je debitovala i protiv koje će proslaviti jubilej – Bosnom i Hercegovinom 3:2 (uz njena dva gola) u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, 2021. godine. Bio je to istorijski rezultat, prvi trijumf u zvaničnim kvalifikacionim mečevima, koji je, ističe, označio početak ljepšeg perioda ženskog fudbala u Crnoj Gori.
“Svaka utakmica je nosila neku svoju priču i emociju. Posebno pamtim one u kojima smo kao ekipa pokazale karakter, borile se jedna za drugu i uspjele da napravimo nešto što se možda od nas nije očekivalo”, ističe Misa.
Mijenjala se naša reprezentacija, mijenjale su se ambicije, od klasičnog autsajdera Crna Gora je postala tim koji se ne plaši. Mijenjala se i Misa, iskustvo je sticala igrajući u različitim zemljama, radeći na sebi i fizički i psihički. Danas na svoju ulogu u reprezentaciji gleda drugačije nego na početku.
„Mislim da sam sazrijevala zajedno sa reprezentacijom. Kako godine idu, sve si zreliji. Danas gledam više kako da pomognem ekipi, ne samo golovima, već iskustvom i primjerom, kako na terenu tako i van njega.“
Promijenio se i ambijent ženskog fudbala. Uslovi danas su mnogo bolji, djevojke imaju više mogućnosti za napredak, a nove generacije ulaze u fudbalsku priču sa drugačije postavljenim osnovama.
„Promijenilo se dosta, sada je neuporedivo bolje nego kada smo mi počinjale. Djevojke imaju sve uslove za napredak. Naravno da uvijek može bolje, ali na dobrom smo putu.“
I Misa će biti dio tog puta, priča se ne završava, 100 je nova granica od koje se ide dalje.
A kada jednog dana zaista dođe vrijeme da se osvrne na cijelu karijeru, voljela bi da se njeno ime ne veže samo za golove i broj nastupa.
„Voljela bih da, kada se pomene Armisa Kuč, prvo pomisli na nekoga ko cijelim srcem voli svoju zemlju. Na igračicu koja je svaki put kada je obukla dres Crne Gore osjećala posebnu čast i odgovornost. Nikada mi dres Crne Gore nije bio samo dres, već dio mene, a uvijek sam ga nosila i nosiću ga sa ponosom – za sebe, svoju porodicu, saigračice i sve ljude koji vole ovu zemlju“.
Ovo morate vidjeti
