„Radije bih da nemam noge i da znam kuda idem, nego da ih imam i da zalutam“.
„To je moto života atletičarke Sare Andres, kojoj su prije 11 godina morali da amputiraju obje noge nakon saobraćajne nesreće.
A gdje je krenula nakon toga? Ka vrhu.
Na posljednjem prvenstvu Španije u atletici postavila je novi svjetski rekord na 200 metara (27,77) u kategoriji T62.
„Nije bilo kako sam željela, jer sportisti uvijek žele više“, priznaje smiješeći se.
Njen je bio i prethodni rekord (28,33). Pored toga, dva puta je obarala rekorde na 100 metara (12,90), kao i u skoku u dalj: prvo 4,11, pa 4,36 metra.
Za nju sezona kao da tek počinje. Na skoro 35 stepeni pretvara trening u pakao. Između serije i serije, Madriđanka skida proteze za trčanje.
„Ljeti je užasno, noge mnogo više pate od vrućine“, objašnjava ona.
Ona to radi sa osmjehom koji nikada ne gubi.
Njegova strast prema atletici nastala je nakon saobraćajne nesreće. Bavila se jahanjem, igrala tenis i vozila bicikl.
„Počela sam tako što sam ponovo naučila da trčim da bih onda mogla da izaberem neki drugi sport jer svi oni zahtijevaju agilnost i brzinu. Ali meni se dopalo i odlučila sam da ostanem“, objašnjava ona.
Prošlo je neko vreme prije nego što je prvi put stavika protezu za trčanje.
„Od nezgode do prihvatanja situacije prošla je godina. Devet mjeseci sam provela u invalidskim kolicima. Za vrijeme terapije, zahvaljujući pomoći psihologa, psihijatara, ljekara, porodice i prijatelja, otkrila sam da sam, iako sam izgubila stopala, dobila drugu šansu za život. Promijenila sam čip i počela da uživam u onome što imam umjesto da razmišljam o tome šta sam izgubila“, objašnjava ona.
Još se savršeno sjeća prvog dana kada je pokušala da trči sa protezom.
“Bojala sam se pada i nisam mogla dobro da se držim. Trenirala sam samo 10 minuta, ali sam bila veoma srećna što sam osjetila vjetar na licu i što sam se ponovo osjećala okretnom. Taj osjećaj je bio nevjerovatan“, priseća se ona.
Imala je još teških pedioda u životu. Godinu prije Igara u Riju, dijagnostikovan joj je rak štitne žlijezde, operisana je i šest mjeseci je proveo bez treninga. Ponovo se zapitala – zašto ja.
“Opet kamen na putu… Ali već znam da ću tako imati hiljade i ne plašim se ako još jedan dođe“, razmišlja.
Novi je došao u obliku raka kože na putu do Tokija, ali se opet fokusirala na sve pozitivne stvari oko nje.
Sjeća se kako se „naježila“ paradirajući na stadionu Marakana u Riju. Prve njene igre.
“Bilo je divno biti tamo“, kaže.
Učestvovala je na dva evropska (bronza na 100 T64 2021) i na dva svjetska prvenstva. Najbolji trenutak njene sportske karijere bilo je Svetsko prvenstvo u Londonu 2017, gde je osvojila bronzu na 200 i 400 T44.
Igre u Tokiju su bile „teško iskustvo“, bez publike koja bi je ohrabrila i poslije balona prije 15-dnevnog putovanja na kojem nije mogao da komunicira sa porodicom ili prijateljima. To je za nju bio psihički izazov i priznaje da ju je poremetio.
Njen sljedeći cilj je „da odigra dobru ulogu na Evropskom i Svjetskom prvenstvu 2023. godine”.
Ove godine Svjetsko prvenstvo je otkazano zbog pandemije, zbog čega se fokusirala na obaranje svjetskog rekorda i poboljšanje tehničkih aspekata.
„ Zahvaljujući nesreći, ja sam osoba kakva jesam i imam život kakav imam. I taj događaj mi je dao mnogo prilika: nikada nisam zamišljala da bih mogla da budem paraolimpijska sportistkinja, nikada nisam mislila sam da ću napisati knjigu, nisam ni zamišljala da mogu da se posvetim motivacionim govorima, izlasku na pistu na Madridskoj nedjelji mode… I sve ovo sam dobila zbog gubitka stopala“.
