Federika Pelegrini, velika italijanska šampionka u plivanju i osvajačica 33 medalje sa najvećih takmičenja (Olimpijske igre, evropska i svjetska prvenstva), u autobiografskoj knjizi “Zlato”, koja je od 15. maja u knjžarama, pričala je najljepše, ali i najteže momente karijere.
Otkrila je da vodila različite i teže borbe od onih koje je imala u bazenima, te da dugo pati od bulimije i tjelesnog dismorfnog poremećaja (dismorfobija), zbog čega je povraćala svako veče prije spavanja kako bi “isprala ono što je jela tokom dana i tako ‘očistila’ svoju savjest”.
„Povraćanje je bio čin kojim sam čistila savjest, nije to bio problem već rješenje problema, tako sam mislila“.
Sve je počelo tokom Svjetskog prvenstva 2005. u Montrealu, kada Pelegrini nije uspjela da pobijedi i morala je da se zadovolji samo srebrnom medaljom.
Rasplakala se tokom intervjua nakon trke:
“Ova medalja mora da se baci. Još ne razumijem zašto je finale prošlo tako loše po mene. Ne mogu da nađem odgovor na tako razočaravajuće vrijeme”.
Njena izjava je izazvala niz oštrih kritika.
U stvari, to je bio veoma osjetljiv period za plivačicu, koji se nešto kasnije preselila u Milano i počela da jede velike količine hrane. Tada je počela i njena borba se sa bulimijom.
“Uveče, poslije jela, povraćala sam. Radila sam to sistematski, svako veče prije spavanja, kada mi je sjećanje na svu hranu koju sam pojla povećavalo osjećaj krivice. Povraćanje je bilo kao čišćenje savjesti, a takođe i moj način ublažavanja bola. Nisam znala da je to bulimija. Bulimija za mene nije bila problem, to je bilo rješenje! To je bio moj način da izgubim težinu bez žrtvovanja da ne jedem sve što želim“, objasnila je ona.
„Tih godina sam sebe doživljavala kao čudovište“, nastavila je.
“Naravno, dio mene je osećao da je to znak da pokušavam da dotaknem dno, da pokažem da idem u pogrešnom pravcu . Ali što sam sebe doživljavala kao deblju, to sam više jela”.
Tokom godina, srećom, Italijanka je uspjela da pronađe oblik ravnoteže sa svojim tijelom i sa sopstvenim slabostima i nesigurnostima.
“Kako sam odrastala, pomirila sam se sa sobom. Radije biram odjeću koja mi pokazuje ramena, nego čineći ih kao manu. Ali u tim teškim godinama sam sebe vidjela kao čudovište“, kaže ona i nastavlja:
„Tjelesni dismorfni poremećaj je bolest koja vam ne dozvoljava da vidite sebe onakvim kakvi jeste: u ogledalu vidite sebe onakvim kakvim sebe želite da vidite, sliku koju stvaraju vaša podsvijest i opsesije. To je projekcija vaše nesigurnosti.“
