Iza Đurđine Jauković je najteža godina u karijeri, ali je zato povratak na najveću scenu bio veličanstven.
Nakon teške povrede, godine pauze i oporavka, crnogorska rukometašica je u posljednjem meču Lige šampiona pokazala i podsjetila kakva je klasa – postigla je 12 golova u pobjedi Bresta nad Ferencvarošem. Pogodila je i za pobjedu, 20-ak sekundi prije kraja – 21:20…
Iz Budimpešte je došla u Podgoricu na mini pripreme našeg nacionalnog tima, raspoložena i nasmijana…
„Mislila sam da će mi trebati više vremena da se vratim na ovakav nivo, jer sam imala i sitne povrede, koje su me malo odaljile sa terena. Presrećna sam, ali bez mojih saigračica ne bih mogla da budem takva na terenu. Mnogo sam se dala tokom oporavka i izabrala duži oporavak, što se pokazalo kao najbolja odluka, pa je sve ovo rezultat tog rada i takve odluke“.
Možeš li da opišeš kako si se osjećala, kako si se borila, o čemu si razmišljala nakon povrede i tokom dugog procesa povratka?
„Uvijek moraš da se suočiš sa istinom, tako je kako je. Odmah sam razmišljala kako da se organizujem. Bila sam okružena pažnjom najdražih i pozitivnih ljudi – porodice i prijatelja. Tu su uz mene bili fizioterapeuti Andrija Damjanović i Mitar Vujović, koji su mi pomogli prvih mjeseci. Zatim sam otišla u Beograd, kod fizija Nemanje Raševića i trenera Milana Veselinovića, sa kojima sam provela četiri mjeseca svaki dan. Najveću zahvalnost dugujem njima, bez njih ne bih se ovako osjećala. Bilo je i teških dana, ali obećala sam i sebi i njima da ću se vratiti jača i želim da ispunim obećanje“.
Da li je bilo razmišljanja u stilu – zašto baš ja, kako da idem naprijed, šta će biti sjutra…?
„Prvo što sam pomislila bilo je – bolje sada, nego pred Evropsko prvenstvo. San mi je da igram za Crnu Goru pred domaćom publikom i taj motiv me, takođe, tjerao da gledam pozitivno, da budem pozitivna… Znam da su povrede sastavni dio sporta, a ja sam iz ove povrede naučila dosta i da se to sada i vidi. Sada cijenim svaki minut proveden na terenu i u igri“.
Koliko ti je značilo što je klub bio uz tebe – produžila si ugovor neposredno nakon povrede?
„Oni su zaista postupili ljudski. Odmah su mi rekli da idem kući, da budem sa porodicom, riječima – znamo da su ovo teški trenuci i treba da budeš sa njima. Dozvolili su mi da organizujem oporavak, dugujem im veliku zahvalnost zbog svega. Bili su mi velika podrška. Ponudili su mi produžetak ugovora, a iako sam imala dosta druguh ponuda, nisam razmišljala. Najljepše je vratiti se u poznatu sredinu, a oni su pokazali koliko mi vjeruju, a ja ću da dam sve da im to vratim“.
Brest je sezonu počeo porazima od Vajpersa i Bukurešta, stigla je Đinina pobjeda nad Ferencvarošem u Budimpešti. Sa tobom su u timu sada Itana Grbić i Tanja Brnović. Kako je u Brestu?
„Presrećna sam zbog pobjede u gostima, mnogo nam znači, izašle smo iz zone loših rezultata. Uz Tanju i Itanu je dosta lakše, uvježbavamo se i zbog reprezentacije. I njima je potreban period adaptacije, kao što je trebalo i meni. Tu sam da im olakšam“.
Slijedi Evropsko prvenstvo u novembru, Crna Gora je domaćin jedne od grupa i to u godini u kojoj se obilježava decenija najvećih uspjeha – olimpijskog srebra i evropskog zlata. Mogu li „lavice“ da se makar primaknu uspjesima slavne generacije?
„Možda je znak da je 2022. godina – naša godina. Nismo već duži period napravili veći rezultat – tu mislim na medalju. Mislim da imamo vrhunske igračice, vjerujem više nego ikad. Ali, ne želim ništa da obećam, a znam da ćemo dati sve od sebe u svakoj sekundi. Jedva čekamo početak“.
