fbpx
Pratite nas

Ostali Sportovi

Duška Samardžić – Shodan: Moj put

Duška Samardžić sa članovima kluba Akademija

Duška Samardžić je nedavno postala prva dama u Crnoj Gori majstor aikodoa.

Ona je položila zvanje Shodan (crni pojas).

Članica Aikido kluba Akademija u autorskom tekstu govori o svom putu do ovog zvanja. 

***

Prvi susret sa aikidoom

Uvijek sam htjela da izučavam neku borilačku vještinu. Još od djetinjstva me je to privlačilo ali, nekako, nije dolazilo na red. Dok sam bila u osnovnoj školi brat je jednog dana donio knjigu koju mu je pozajmio drug, a na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo AIKIDO. Naravno, najzaslužniji za našu zaluđenost ovom vještinom je bio Stiven Sigal i zahvaljujući njemu smo i čuli za aikido (meni, velikom ljubitelju filmova, nije bilo bitno to što mi je dugo vremena bio najzgodniji i najljepši glumac ). Raspitivali smo se, ali u Nikšiću nije bilo nijednog aikido kluba. Počela sam, tačnije, probala sam, da učim neke tehnike iz knjige ali, muzička škola, klavir, koncerti i takmičenja, natjerali su me da aikido ostavim za neka bolja vremena.

Dvadeset godina kasnije….

I da, ta vremena su došla. Preselila sam se u Podgoricu, bavila sam se drugim sportovima, ali mi se, za cijelo to vrijeme, put još nije ukrstio sa aikidoom. Štaviše, mislila sam da sam ga zaboravila, ali, ispašće, nije on mene, imao je on za mene neki drugi plan.

Bio je kraj septembra i vratila sam se poslije jedne večernje šetnje kući. Kao i uvijek, pred spavanje sam pogledala na Facebook šta ima novo. Prvo što mi je izašlo bilo je „Aikido klub Akademija vrši upis novih članova“ ! Aikido postoji u Crnoj Gori??!! Čitam dalje i ne vjerujem: aikido se izučava u Podgorici odavno, samo što ja to nisam znala! Razna pitanja su mi se vrzmala po glavi, najčešće je bilo kako to da nisam čula za aikido ranije, a živim tu već duže vrijeme. Ipak, mislim da se tu pokazala tačnom ona stara izreka: Kada je učenik spreman, učitelj se pojavi!

Prvi trening

Naravno da se nisam premišljala, morala sam odmah da počnem da treniram, ne da vidim je li to za mene, znala sam da jeste. I naravno da je brat odmah prihvatio predlog da idemo da treniramo zajedno.

Na prvom treningu sam, još dok sam ulazila, počela da postavljam hiljadu pitanja. Majstor Edo (kasnije učitelj Edo, drug Edo) sa blagim izrazom na licu i mnogo tihim glasom, odgovarao je koliko je stizao.

Već od prvog treninga, od prvih koraka koje sam napravila, shvatila sam da je to nešto što sam oduvjek htjela. Borilačka vještina u kojoj nema takmičenja, nema pokazivanja ko je bolji, trudiš se da, tokom treninga, uskladiš svoju energiju sa partnerom. Kiša, snijeg, težak, naporan radni dan, nije bilo bitno, ja sam jedva čekala da pođem na trening i da vidim koju ćemo tehniku učiti, da li ću odraditi čuveni pad naprijed kako treba. Na svako moje nestrpljivo pitanje, majstor Edo je govorio, doći će to na svoje. Nije mi bilo druge nego da mu vjerujem jer, ipak je on u ovom svijetu više od 20 godina, sigurno bolje zna od mene. I nisam pogriješila.

Prvo polaganje

„ A mogu li ja, ikako, da ne polažem? Mislim, ne treba meni to, ja sam srećna i ovako samo što treniram , dok izučavam tehnike?“

Ovako bih reagovala kad bi se pomenula priča o polaganju za 6. kyu (prva stepenica na mojoj aikido ljestivici, dok ja mislim da imam dvije lijeve, bukvalno).

Naravno, majstor Edo opet sluša pažljivo, strpljivo (kao da je ovo već više puta čuo od drugih) i savjetuje da je to ipak nešto što treba da prođem kako bih vidjela gdje sam, koliko sam napredovala. Opet kažem, ‘ajde, on bolje zna, iako imam osjećaj noć pred polaganje da su mi najteži ispiti na fakultetu bili prelaki u poređenju sa ovim polaganjem.

Na seminar dolaze majstori i učenici iz svih klubova i vidim da se tu stvara mnogo dobra energija. Primjećujem još jednu ljepotu aikidoa : iako me nikad nije ometalo to što sam počela da treniram sa 34 godine, oduševila sam se kada sam vidjela na seminaru ljude raznih profesija, raznih životnih dobi, kako tehnike izvode sa velikom lakoćom, iako nisu mnogo duže u aikido svijetu od mene. Još jednu čudnu činjenicu primjećujem: nema puno djevojaka, na tom seminaru samo nas tri?!! Pomislim, vjerovatno mnoge nisu mogle doći zbog raznih obaveza, ali, sigurno ih ima više!

Da se vratim polaganju. Uprkos nekim mojim preispitivanjima, položimo svi vrlo uspješno. Štaviše, ja sam zadovoljna, pošto sam sebi najveći kritičar uvijek bila. Osjećam da sam pokazala sve što sam učila na najbolji način.

Otkriće pravog aikido svijeta

Poslije tog polaganja Aikido Savez organizuje novogodišnju žurku i to je super prilika da upoznam bolje sve te ljude sa seminara. Kad smo stigli na žurku primjećujem nešto što je ovdje strašno teško vidjeti: svi igraju! Svi su opušteni, veseli, to druženje traje odavno i odmah te prihvataju kao da si sa njima od početka! Još jedna ljepota aikidoa – zaista povezuje divne ljude (ok, skromnost mi je vrlina). Svi žele da se upoznaju, da učine da se lijepo osjećaš. Na podijumu vidim i one majstore sa polaganja za koje sam mislila da su preozbiljni. Moram priznati, jedna od ljepših žurki na kojima sam bila.

Pet godine kasnije …

Prošlo je pet godina od mog prvog treninga, od mog prvog polaganja. U međuvremenu, išla sam na sve treninge (osim kad sam bila prehlađena ili spriječena nekom većom obavezom), pohađala sam seminare, upoznala divne ljude i stekla neka divna prijateljstva!

Tehnike su se nizale, kockice su se slagale, počela sam da osjećam kako zaista svaki pokret polako dolazi na svoje mjesto, a želja za učenjem je postajala sve veća i veća. A ona rečenica sa početka ovog teksta, da sam možda ja zaboravila aikido, ali on mene nije? Pa, imao je on nekih ozbiljnih planova za mene. Prošle godine, u decembru, polagala sam za crni pojas i postala sam prvi ženski majstor u Crnoj Gori! Za mene, to je velika privilegija, ali i velika odgovornost!

Pet godina je prošlo, a kod mene su želje, kao i ranije, da ostanem u svijetu aikidoa što duže budem mogla, da moja žeđ za izučavanjem tehnika nikada ne prestane i da i dalje uživam u svakom treningu!

***

Aikido (Ai – harmonija, Ki – energija/duh, Do – put) je drevna vještina, nastala u Japanu u 14. vijeku. Riječ je, ukratko, o vještini samoodbrane, koja podsjeća na borbene metode džudžicua i džudoa, ali u cilju okretanja snage i zamaha napadača protiv sebe.

Klikni i komentariši

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.

Reklama

Ovo morate vidjeti

Više u Ostali Sportovi