Itana Grbić je djevojka koja je obilježila jednu epohu našeg ženskog rukometa – jednom „lavica“, uvijek „lavica“.
Nakon što je odlučila da završi karijeru u nacionalnom timu, oglasila se emotivnom porukom:
“Prave ljubavi se ne planiraju one se dese same od sebe. Moja ljubav je bila na prvi pogled i traje skoro dvije decenije. Svako dijete ima neki san. Jedanaestogodišnjoj meni san je bio rukomet na najvećem nivou. Nisam se plašila da ga sanjam, niti da se borim da ga jednog dana živim. Lucidna i hrabra, epiteti su koje često čujete od komentatora u prenosima utakmica čiji sam akter. Kada pogledam unazad to su osobine koje su krasile mlađu mene na samom početku.
Danas, svjesnija i zrelija, zahvalna sam i ponosna na “malu Itanu” što je bila baš takva.
Sjećam se tih dana. Prvih treninga. Prvih utakmica i turnira. Truda, rada i odricanja. Sve je bilo vođeno jednom željom, da obučem najljepši dres sa najljepšim grbom. Da predstavljam i branim boje Crne Gore. Ljubav prema svojoj zemlji, osjećaj pripadnosti i emocije koje se javljaju svaki put kada vidim zastavu ili čujem himnu je nasljeđe mojih roditelja. Vjerujem da se to nosi iz kuće, kao i vaspitanje da najviše voliš svoje. Oni me nisu mogli naučiti kako se za tu ljubav bori na terenu. Nije bilo ni potrebe. Pojavile su se ZLATNE LAVICE, kao najbolji primjer kako se bori i gine za državu i za svoj narod.
Gledajući njih dobila sam još veću motivaciju da ispunim svoj dječiji san. Da zaigram za reprezentaciju. Da budem kao one. Da budem jedna od njih. Nije prošlo mnogo stigla je i zlatna 2012. godina. Uspjesi koji su ispisali istoriju crnogorskog rukometa. Sjećam se dočeka u ulici u kojoj sam odrasla. “Mala” Itana pokušava da se probije kroz masu. Da priđe našim heroinama. Da dobije autogram ili sliku. Tri godine kasnije stojim rame uz rame sa njima. Debitujem za reprezentaciju. San postaje stvarnost. U sebi vrištim od sreće. Tada shvatim da se trud isplati. Sve je moguće kada dovoljno vjeruješ i kada si spreman naporno da radiš. Počinju da rastu apetiti. Želim ono o čemu sanja svaki profesionalni sportista, najveću svjetsku scenu.
Olimpijske igre, Tokio, sa mojim djevojkama i medalja godinu kasnije najljepši su trenuci moje karijere. Uspomene za cijeli život. Danas, sa ponosom i ogromnom zahvalnošću, donosim odluku da zatvorim ovo poglavlje i oprostim se od dresa reprezentacije.
Hvala svim saigračicama, trenerima, fizioterapeutima, ljudima iz saveza. Hvala svima koji su bili dio ovog puta. Hvala mojoj porodici koja je od prvog dana bila moja najveća podrška. Hvala navijačima na bezrezervnoj ljubavi i podršci. Želim puno sreće mojim saigračicama na predstojećim utakmicama i prvenstvu. Biću tu i neću štedjeti grlo ni dlanove. Želim da što više mladih rukometašica ispuni san koji sam i ja sanjala. Da naša država ponovo bude na vrhu Evrope. Da svi budu ponosni na Lavice. Da zajedno slavimo“, napisala je Itana i zaključila:
“Za rukomet. Za narod. Za Crnu Goru. Jer ova ljubav ne prestaje ona samo mijenja ulogu”.
Ovo morate vidjeti
