Ivana Krivokapić – kada se zatvore jedna, otvore se druga vrata: Fudbal mi je sve na svijetu

Ivana Krivokapić ima samo 27 godina i već je prošla mnogo i u sportskoj karijeri, i u životu.

Igrala je fudbal, bila reprezentativka Crne Gore, završila UEFA trenersku B licencu, a prije dva dana diplomirala je Sportski menadžment na Univerzitetu Donja Gorica – sa desetkom.

Možda njena biografija ne bi bila tako bogata da nije bila primorana da odustane od najveće ljubavi – zbog serije povreda, prije tri godine, prekinula je igračku karijeru.

“Prošlo je relativno dosta vremena, ali još ne mogu sasvim da prežalim, jer nisam prestala da igram svojom voljom. Ipak, krenula sam dalje – zatvore se jedna, otvore se druga vrata”, kaže Ivana za Sportfem.

U fudbalu je ostala u drugoj ulozi, sada je kraj terena, kao saradnica Zdravka Jaukovića u stručnom štabu nikšićkog Ekonomista, sa kojim je kao igračica osvajala titule u Crnoj Gori, igrala kvalifikacije za Ligu šampiona.

“Još dok sam bila aktivna fudbalerka, upisala sam i završila B licencu. Tada nisam razmišljala o trenerskom pozivu, ali, nažalost, prerano sam promijenila fokus. Željela sam da ostanem u fudbalu, jer mi je fudbal sve na svijetu, a kada već nisam mogla da igram više, uloga trenerice je, smatram, logičan nastavak mog puta. Planiram da nastavim da se školujem u trenerskoj profesiji, planiram i da nastavim akademski put da upišem master studije”, ističe Ivana.

Povratak u prošlost – nije prijatno sjećati se nekih momenata, ali ima i onih koji se sjećaju Ivane u dresu sa brojem sedam…

“Dok sam igrala u Ekonomistu doživjela sam tešku povredu koljena – pokidala ligamente. I tada je sve počelo… Vratila sam se, prešla u Crvenu zvezdu, ali na jednu povredu se nadovezala druga, pa treća… Četiri puta sam se oporavljala, a najgore od svega je bilo to što nakon prve, niko nije mogao da ustanovi o čemu je riječ i zbog čega je dolazilo do novih  povreda. Bila sam na pregledima u Beogradu, Zagrebu… Jednostavno, koljeno nije spremno za profesionalni sport i morala sam da odustanem. Kažem, još ne mogu da prežalim…”, ne krije Ivana.

U njenom slučaju, međutim, lijepe uspomene potisnu ružne…

“Mnogo toga lijepog sam doživjela igrajući fudbal, mnogo radosti, uživanja… Igranje Lige šampiona, nastupi za reprezentaciju Crne Gore, bukvalno od početka, prvo u mlađim selekcijama, pa u najboljem timu. Bila sam svjedok i akter stvaranja naše nacionalne selekcije. To su stvari koje se pamte i na koje sam ponosna”.

U vrijeme kada je kao djevojčica otvarala svoju fudbalsku priču, najpopularniji sport je u Crnoj Gori bio skoro pa tabu tema…

“I danas ima predrasuda da je to muški sport, da nije za djevojčice, ali neuporedivo manje nego prije 13-14 godina, kada sam ja počinjala. Često roditelji stvaraju takvu sliku, često se ne dozvoljava djevojčicama da počnu da treniraju fudbal, baš zbog tog stava da to nije sport za njih. Drago mi je što se to mijenja i što je manje prepreka takve vrste. Dovoljno je da se odgleda jedna utakmica ženskog fudbala i da se vidi da nije riječ o grubom sportu. Rukomet je mnogo grublji, sa mnogo više kontakta i faulova, povreda…”, ističe Ivana, naglašavajući da su djevojčice u Crnoj Gori veoma talentovane i prefinjene za igranje fudbala.

“Stvaranje reprezentacije i dobri rezultati u posljednje vrijeme promijenili su sliku o ženskom fudbalu. Moramo da nastavimo i još više radimo na promociji, jer talenat postoji, ali moramo i da budemo svjesni da je fudbal najteži i najkomplikovaniji kolektivni sport, da je konkurencija ogromna i da je za uspjeh potrebno mnogo rada, odricanja i ljubavi”.