Jelena Dokić prvi put nakon smrti oca: Ne mislim da me je ikada volio, priča o traumama koje sam preživjela spasila mi je život

Nekadašnja teniserka Jelena Dokić mnogo je puta u životu vraćala misli na batine i poniženja koja je kao dijete trpjela od svog oca Damira.

Danas, nakon godina suočavanja i preispitivanja, izgovara rečenicu tešku, ali oslobađajuću:

„Ne mislim da me je ikada volio.“

U razgovoru za Australian Story, prvom nakon smrti oca Damira, bivša četvrta teniserka svijeta govori smireno, bez gorčine i bez mržnje — samo jasno, kao žena od 42 godine koja zna da je zaslužila mnogo više od onoga što je prošla.

„Čvrsto vjerujem da ne možeš nekome, a posebno djetetu, da naneseš takve stvari ako ga zaista voliš“, kaže Jelena.

Nikada nije tražio oproštaj

Nakon što je sa 19 godina pobjegla od kuće, Jelena je pokušala da se pomiri sa ocem.

Ali Damir Dokić, poznat po svojim ispadima i nasilnom temperamentu, nikada nije pokazao kajanje.

Nije se izvinio kada je, nakon jednog meča, udarcima oborio na zemlju i onesvijestio tada sedamnaestogodišnju kćerku. Niti za noć na Vimbldonu kada ju je ostavio da spava napolju jer je stigla samo do polufinala.

Nije pokazao žaljenje ni zbog toga što ju je od jedanaeste godine nazivao „kurvom“ i „prostitutkom“, niti zbog batina koje su počele već nakon njene prve teniske lekcije, kada je imala šest godina.

„Zapravo“, kaže Jelena, „rekao je da bi sve to ponovo uradio.“

„Ne mrzim ga – i to je važno“

Praštanje, priznaje, nikada nije mogla da mu podari.
„Ali evo šta jeste važno — ne mrzim ga. I to je nešto što mi donosi mir“, kaže Jelena.

Godine fizičke i emocionalne boli, dok ju je otac tjerao da postane šampionka u svojoj opsesivnoj potrazi za novcem i slavom, ostavile su duboke tragove.

Jelena je razvila PTSP, depresiju i poremećaj ishrane, a u 22. godini pokušala je da sebi oduzme život.

„Svjesna sam koliko je bilo teških trenutaka,“ kaže, „ali isto tako znam da sam imala i predivne – iskustva i ljude koji su mi pomogli da preživim.“

Od Vimbldona do borbe za sebe

Sve to, uz snagu i upornost koja je oduvijek krasila njenu igru, dovelo je Jelenu do mjesta gdje je danas:
komentatorka Grend slemova, glasna zagovornica borbe protiv porodičnog nasilja i mentalnog zdravlja, autorka dvije knjige i inspiracija dokumentarca nagrađenog prestižnom Logie nagradom.

„Bez pretjerivanja, mogu da kažem da sam sada najsrećnija u životu. Srećna sam što imam 42 godine jer osjećam da nikada nisam bila mudrija,“ kaže Jelena.

Šesnaestogodišnja senzacija

Svijet je prvi put čuo za Jelenu 1999. godine, kada je 16-godišnja kvalifikantkinja sa 129. mjesta na WTA listi izbacila Martinu Hingis, tadašnju svjetsku broj 1, već u prvom kolu Vimbldona. Bio je to jedan od najvećih šokova u istoriji ženskog tenisa.

Rođena u bivšoj Jugoslaviji 1983, u vrijeme ekonomskih i političkih nemira, Jelena je sa roditeljima i bratom Savom kao izbjeglica iz Hrvatske prebjegla u Srbiju, a potom 1994. stigla u Australiju.
„Bilo je dana kad nismo imali ni hljeb “, sjeća se.

„Ponekad nismo imali gdje da spavamo.“

Damir je tada osmislio svoj plan: da od kćerke napravi svjetsku šampionku. Jelena je tenis obožavala.

„Od prvog udarca znala sam da je to ljubav mog života“, kaže.

Ali otac nije vidio talenat — već priliku za zaradu. Niti jedna pobjeda nije bila dovoljna, a sa svakim uspjehom njegovo nasilje i alkoholizam postajali su gori.

Sramota u Australiji

Najniži trenutak svog života Jelena veže za 2001. godinu i Australijan Open, kada je Damir, u sukobu sa teniskim zvaničnicima, zabranio da igra za Australiju. Morao je da igra pod zastavom tadašnje SR Jugoslavije.

Na Rod Lejver areni, pred 15 hiljada gledalaca, Jelenu su izviždali.

„Radije bih trpjela stotinu godina batina nego opet proživjela taj trenutak“, priznaje.

„Samo sam htjela da nestanem. Kao da su mi u tom trenutku uzeli sve — pripadnost, ljubav prema Australiji i mojim navijačima.“

Trebaće joj godine da shvati da sramota nije bila njena.

Knjiga koja joj je spasila život

Najbolji dan njenog života, kaže, nije bio na terenu.

Bio je to 13. novembar 2017., kada je objavila autobiografiju Unbreakable.

„Tada sam prvi put osjetila slobodu. Kao da sam skinula ogroman teret sa ramena — glas, život, sve što sam potisnula, konačno je bilo moje.“

Pisanje, uz novinarku Džesiku Haloran, bilo je bolno — prisjećanje bijega od kuće, poniženja, raskida s ocem, ali i pokušaja da se ponovo izgradi.

Otvoreno pričanje o traumama, kaže, spasilo joj je život.

„Ranije sam pokušavala da budem savršena. A to je najopasniji standard koji možeš sebi postaviti. Ljudi pate u tišini zbog srama i straha. Ključ je u ranjivosti — u iskrenosti.“

Novi život i borba protiv hejta

Poslije objavljivanja knjige, Jelena je pronašla novi put — kao komentatorka, a od 2018. stalno angažovana na Nine Networku.

„Na početku nisam bila dobra“, priznaje. „Ali nisam odustajala. Rad, trud i upornost su me spasili.“

Tokom pandemije COVID-19 borila se s anksioznošću i ponovnom depresijom. Kada su je internet trolovi napali zbog fizičkog izgleda, odlučila je da — po običaju — ne ćuti.

„Rekla sam sebi: dosta. Objavila sam da sam preživjela i da se i dalje borim. I reakcije ljudi su bile nevjerovatne — mnogi su mi rekli da sam im pomogla.“

„Snagu nasilnicima i trolovima oduzimamo kada govorimo, ne kad ćutimo. Tišina je njihova moć. Kad progovorimo — oduzimamo im je.“

Zatvoreno poglavlje

Damir Đoković preminuo je u maju ove godine u 67. godini. Jelena nije otišla na sahranu.

„Nisam osjećala da želim, niti da moram. To poglavlje je završeno.“

Danas, međutim, obnavlja veze sa porodicom, posebno s bratom Savom, od kojeg je bila odvojena godinama.

„Danas imamo divan odnos,“ kaže.
Sa majkom je, dodaje, odnos složen — Ljiljana je uvijek podržavala Damira, ali sada razgovaraju i „vode teške razgovore“.

Na kraju, Jelena poručuje:

„Sada ja odlučujem o svojoj vrijednosti. Stojim u svojoj snazi. Stojim iza sebe.“