Jelena je tekvondo zamijenila karateom – Žarko je ubacio vatru, a danas je među najboljima u Evropi

Nedavno je na Evropskom prvenstvu u Poreču osvojila bronzanu medalju i pokazala da joj je mjesto u vrhu kontinentalnog karatea. Trenirala je i tekvondo, koji joj pomogao da kasnije počne da gradi uspješnu karate karijeru. Povrede su je spriječile da već sada, iako veoma mlada, ima veliki broj medalja, ali znajući koliko je uporna, nema sumnje da će nastaviti da nas sve čini ponosnim. Jelena Maksimović u razgovoru za Sportfem pričala je o karijeri, životu, planovima za budućnost…

Nije karate bio njena prva ljubav, a odmalena je pokazala interesovanje za borilačke sportove.

„Prije karatea tri godine sam trenirala tekvondo. Kako nisam bila zadovoljna, odnosno moji roditelji nisu bili zadovoljni uslovima, rekli su mi da prekinem sa tim sportom i probam drugi, ali ako mi se ne bude dopao, da mogu da se vratim tekvondou. U početku sam razmišljala da li da pristanem jer sam bila dijete i trebalo je da sklapam nova prijateljstva. Međutim, na kraju sam odlučila da odem na karate. Došla sam u Karate klub Omladinac sa ocem, koji me ranije vodio na tekvondo. Čika Nikola, otac Žarka Rakovića uputio ga je na mene, rekao mu da sam trenirala tekvodno i Žarko me odmah ubacio u vatru i ja sam se dobro snašla. I dopao mi se karate, pa sam tu i danas“, kaže Jelena na početku razgovora.

Ističe da joj je iskustvo sa tekvondoa bilo od koristi kada je prešla na karate.

„Tekvondo mi je dosta pomogao pri nožnoj tehnici, iako je moja „specijalka“ bila udarac u tijelo. Često sam tim udarcem pobjeđivala i rješavala neke teške mečeve u kojima sam znala biti i u teškoj situaciji.“

Karateu je posvećivala i posvećuje mnogo vremena.

„Iz juniorske karijere imam četiri evropske medalje, dok sam u seniorskoj osvojila još dvije. Kao juniorka sam dosta iskustva pokupila i svi to moraju da prođu, kako bi sazreli prije prelaska u seniore. Mislim da sam ja ranije sazrela u odnosu na moju generaciju jer sam u jednom trenutku radila i za mlađe seniore i seniore. Tako sam tri godine trenirala. Završila bih sezona za mlađe seniore, a potom otišla na obaveze sa seniorima. Možda sam griješila jer je dolazilo do premora i povreda.“

U Karate klubu Omladinac okružena je, kako kaže, prije svega kvalitetnim ljudima, a rezultati dovoljno govore i da se radi o sjajnom sportskom kolektivu.

„Prije svega u klubu su dobri i pošteni ljudi, spremni da svakom pomognu. Uz to, vrhunski su takmičari i nemam nijednu zamjerku. Žarko je dobar čovjek, koji ispuni uvijek sve što obeća. On nas je uvukao u ovo i rekao nam da ćemo biti evropski i svjetski prvaci. Dok nas sve nije izveo na pravi put, nije bukvalno mogao da spava. A kakav je trener, najbolje govore rezultati njegovih takmičara.“

Nedavno je u Poreču osvojila bronzanu medalju. Kada se vrati unazad i vidi što je sve prošla, sa posebnim emocijama govori o tom uspjehu.

„Medalja u Poreču mi je jedna od najdražih. Iako je bronzana, za mene je kao zlatna. Četiri dana prije odlaska na prvenstvo Evrope, povrijedila sam meniskus. Uz to, dosad sam već dva puta operisala prednje ukrštene ligamente. Možda su i te povrede razlozi što dosad nisam imala više medalja. Pošla sam u Hrvatsku i prvo se pitala zašto mi se ovo opet dešava. Prije toga sam dobro trenirala, odlično odradila turnire i bila zadovoljna psihički i fizički. Na treningu uoči početka prvenstva u Istanbulu, osjetila sam da ne ide na dobro, ali sam bila pozitivna. Uslijedio je dogovor sa Žarkom da „idemo u rat“, ali da uživamo. I stvarno sam uživala. Kad su krenuli mečevi, počela sam da radim neke stvari zbog kojih sam rizikovala povredu. Pobijedila sam Španjolku, pa izgubila od odlične Ruskinje. Ona je ušla u finale i „povukla“ me u repesaž, pa sam imala dva meča do bronzane medalje.“

Trofejna Italijanka bila je na Jeleninom putu ka odličju.

„U borbi za bronzu čekala me višestruka evropska i svjetska prvakinja Sara Kardin. Međutim, otkad smo saznali da ćemo se boriti za bronzu, nije bilo nazad. Prije meča smo se vidjele i primijetila sam strah u njenim očima. Borac sam i prepoznajem kad neko ima strah. Vidjela sam da nije sigurna, a prije toga je ubjedljivo dobijala rivale. Kada sam vidjela strah u njenim očima, samo sam pomislila „moja si“. I tako je bilo na kraju, uspjela sam da je pobijedim i osvojim medalju.“

Nakon povratka u Crnu Goru, dočekalo je prijatno iznenađenje. Prijatelji, porodica i navijači priredili su doček.

„Srećna sam što sam osvojila medalju, ali ne mogu da opišem osjećaj kad vidite najbliže, oca koji plače. Taj osjećaj ne može da se kupi. Čak mi je i draži od osjećaja sa postolja. Naravno, presrećna sam što sam među najboljima. Ali doček je bio fenomenalan. Čak je i predsjednik Karate saveza Ivan Krstajić rekao da je plakao nakon dočeka u svojoj kancelariji.“

Sada je koncentrisana na oporavak od povrede.

„Prvo mi je u glavi da se oporavim od povrede jer ima život i poslije karatea. Zavisno od toga kako se bude sve odvijalo sa oporavkom, praviću planove za dalje.“

Do velikih uspjeha teško bi došla bez pomoći određenih ljudi.

„Želim da zahvalim ljudima koji su vjerovali u mene, možda i više nego ja u sebe. Prije svega fizioterapeutu Miliću Raičkoviću, kondicionom treneru Filipu Raduloviću, sponzoru Sava Osiguranju, sportskom psihologu Vesku Piletiću, zatim mojoj porodici, Karate klubu Omladinac, momku Lazaru Kukuličiću i Karate savezu Crne Gore sa predsjednikom Ivanom Krstajićem na čelu“, zaključila je Jelena Maksimović.