Kao beba je ostala bez oca, četiri godine provela u samostanu, nije imala novca da plati stan, a sada je na vrhu svijeta

Hrvatska bokserka, 34-godišnja Ivana Habazin treći put u karijeri osvojila je naslov profesionalne svjetske prvakinje pobijedivši u Zagrebu u dvorani „Dražen Petrović“ jednoglasnom odlukom sudija Mađaricu Kingu Mađar u meču za pojas po WBC verziji i privremeni pojas po WBA verziji u velter kategoriji (-67 kg).

Habazin je prvi svjetski naslov osvojila još 2014. u IBF verziji, a četiri godine poslije je osvojila i IBO pojas.

Ali, priča o Ivani, o udarcima kojim je došla do titule, o silnim preprekama na tom putu, počinje mnogo ranije, još dok je bila desetomjesečna beba u rodnom Zlataru.

Njen otac nastradao je u saobraćajnoj nesreći, na motociklu i Ivana i njen brat Stjepan ostali su s majkom Đurđicom.

Djetinjstvo bez oca joj je bilo teško, a kao 14-godišnjakinja je počela da ide duhovne vježbe, što je krila od majke. Niko nije znao ništa, osim lokalnog sveštenika. Samo se njemu povjerila.

A onda je došao trenutak kad je morala da kaže i majci – odlučila je da ide u samostan.

“Ivana je imala 14 godina kada se na to odlučila. Teško mi je pao odlazak, ali sam shvatila da je na sigurnom jer je u Božjim rukama. Takvo što je njoj dobro došlo, bilo je to dobro iskustvo za cijeli život”, rekla je njena mama.

Četiri godine kasnije, Ivana je odustala od ideje da bude časna sestra, vratila se kući, ali se nije slagala s očuhom i 2010. je napustila kuću.

Već tada je počela da se zanima za boks, koji ju je povezao sa porodicom Ratković.

“Moj suprug Domagoj poznavao se s boksačkim trenerom Vladom Božićem i na jednom sparingu su vidjeli Ivanu. Ivana je izgubila stan u kojem je bila podstanar pa je privremeno došla k nama. Potom je opet otišla u stan, ali kada je ostala i bez tog smještaja, onda se vratila k nama i tu je i ostala”, rekla je Danijela Ratković, njena druga majka.

Ratkovići su već imali dvoje djece, Dominika, kojem su danas 26 i Doru, koja ima 29, ali Danijela je htjela i treće.

“Bila je posebna, znam da je imala težak život i odmah sam je prigrlila. Kod mene je probudila zaista velike emocije, odmah sam joj rekla da je moj dom i njen. Nije naš stan bio nešto raskošan, pa smo spavali na pomoćnom krevetu. Ljudi su svašta govorili no ja sam uvijek odgovarala da ih se ne tiče, suprug i ja smo u nju vjerovali od prvog dana”, kaže Danijela, koja je zbog Ivane podigla i kredit.

“Ivanine pripreme su koštale i to je bio jedini način. Nisam o tome pričala jer bi mi rekla da nisam normalna. I baš u to vrijeme je u našoj firmi za proizvodnju parketa počela kriza, bilo jako teško, morali smo štedjeti na osnovnim stvarima. Ali, znate, ja sam bila uvjerena da će uspjeti”, kaže Danijela.

Ivana Habazin se zaljubila u boks, kaže da nije izlazila iz dvorane, a njen talenat ju je odveo u Berlin, na sparing sa legendom ženskog boksa, Kolumbijkom Sesilijom Brehus, koja u karijeri nema niti jedan poraz.

“Prebila me u prvoj rundi, pogodila me u jetru. Odboksala sam svih šest rundi, ali sam poslije toga bila toliko toliko loše da sam šetala Berlinom dva sata, padala je kiša, kako je pljuštalo, tako sam plakala. Samo sam govorila: Biću najbolja jednog dana”, kaže Ivana Habazin.

Nastavila je jače nego prije i sve se počelo odvijati kao na filmu. Deset mečeva, deset pobjeda, do prvog poraza, u meču za IBF titulu 2013. godine.

“Kad sam izgubila prvi meč dvije sedmice nisam izlazila iz sobe, nisam se nikome javljala na telefon, s nikim se nisam čula. Nisam bila dovoljno koncentrirana, fakultet, ispiti, nisam čak ni spavala i to je presudilo”, priznaje Ivana.

Brzo su došle nove pobjede, prvi šampionski pojas, a sada još jedan – da je izgubila bio bi to, kako je rekla, posljednji meč u karijeri.