fbpx
Pratite nas

Intervju

Kristina Rakočević: Ne odustajem od snova, Marija mi je pokazala put

Kristina Rakočević je prije pet godina bila juniorska šampionka svijeta, ubjedljivo najtalentovanija atletičarka u svojoj discisplini, u bacanju diska.

Imala je spektakularan rezultat za zlato – 56,36.

Čini se da je “prošla vječnost” od tada, a zaboravlja da Kristina ima samo 23, te da njene najbolje sportske godine tek dolaze.

Rezultati, nakon juniorske dominacije, možda, ili sigurno, nisu onakvi kakve je očekivala prvo ona sama, pa svi ostali, ali njen talenat je ostao jedinstven – da nije tako, ne bi došla do Amerike i od brojnih poziva, koje je dobila zahvaljujući svom daru i potencijalu, izabrala Univerzitet u Majamiju, kao bazu za sportski napredak i akademsko usavršavanje.

Kristina je godinu i po na Floridi, nakon perioda provedenog u Švedskoj, a trenutno je na odmoru u Bijelom Polju na oporavku od povrede – o čemu je riječ?

“Sve je išlo po planu, nakon neobične godine zbog koronavirusa, imala sam dva univerzitetska takmičenja, solidne rezultate od 53-54 metra, kada su počeli problemi sa leđima. Imala sam probleme i ranije, ali sam na takmičenju napravila nezgodan pokret, osjetila da zaista nešto nije u redu i to je bio okidač da idem na detaljne preglede. Postoje problemi sa leđima, nije ništa strašno, ali je dosadno i smeta”, kaže Kristina za Sportfem.

Početak razgovora možda ne sluti na optimizam, ali daleko od toga – mnogo je vedrih tema, lijepih planova i najava…

“Sjajno mi je u Americi, izuzetno iskustvo i velika šansa na oba polja – sportskom i akademskom. Na drugoj godini sam studija psihologije, sve ide kako treba, a imam i maksimalne uslove za sportski razvoj. Dani su mi ispunjeni, sve je isplanirano, a ja se trudim da sve završavam na vrijeme, posvećeno i profesionalno”.

Da li je akademski i sportski nivo ujednačen, ili si, ipak, malo više sportistkinja nego student?

“Sve je individualno, a ja sam više opredijeljena prema sportu, jer sam, ipak, do Univerziteta u Majamiju došla zahvaljujući sportu. Tako sam dobila stipendiju. Želim, međutim, da iskoristim i šansu u školovanju, to je, takođe, jedinstvena prilika i naravno da ne bih da je ispustim”.

Kristina je svjesna da mnoge njene vršnjakinje, od kojih je bila bolja u juniorskim danima, sada imaju bolje rezultate…

“To je činjenica, ali ja osjećam da sam na pravom početku i dobrom putu. Apsolutno nema predaje, o tome nema ni govora, nastaviću da radim na sebi, da napredujem, da se usavršavam, da imam ciljeve…”

Motiv ima u najbližem okruženju…

“Marija Vuković je moja bliska prijateljica i dobro znam kroz šta je sve prolazila, kakve je situacije imala, njene uspone i padove, njenu borbu. Marija nikad nije odustala i kad su je svi otpisali, nastavila je da se bori, da vjeruje i uspjela je. Izborila je plasman na Olimpijske igre, došao je taj trenutak, a vjerujte da sam toliko srećna – kao da sam ja postala olimpijka”

Od Marije, starije koleginice i prijateljice, dobija i savjete…

“Uvijek mi je govorila – ignoriši pritisak, ne obraćaj pažnju na očekivanja drugih, a nikad ne odustaj… Mislim da je to najvažnije. Više ne treba da se dokazujem nikome, osim samoj sebi, to sam shvatila”.

Pritisak je, kaže, osjetila kada je pokazala da je talenat svjetskog ranga…

“Kada vratim vrijeme i kada se sjetim – shvatim pod kakvim sam pritiskom bila nakon zlatnih medalja u juniorskim kategorijama. Tada to nisam ni doživljavala tako, ipak su to bile naivne godine. Ali, kad se sjetim svih napornih treninga, velikih očekivanja praktično od djevojčice – nije to bilo lako izdržati. Sada, nekoliko godina kasnije, još više cijenim te rezultate i još se više ponosim tim uspjesima”, kaže Kristina.

Ipak, sport je prilično surov, juče ne postoji – dokazivanje je gotovo svakodnevno, bitno je ono što je danas i šta će biti sjutra.

“Moj cilj su Olimpijske igre. To sam zacrtala i neću odustati, a Pariz je već za tri godine”, podsjeća Kristina i ističe:

“I ne želim samo da budem učesnik, želim da budem zapažen akter, želim da imam medalju sa velikih takmičenja – svjetskog ili evropskog prvenstva, Olimpijskih igara. Kada će to biti, da li će se to dogoditi – ja ću uraditi sve što je u mojoj moći, nadam se, uz dobro zdravlje, koje je, ipak, najvažnije”.

Klikni i komentariši

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.

Reklama

Ovo morate vidjeti

Više u Intervju