Ksenija je jedini crnogorski sportski kouč: Bavila se kulturom i novinarstvom, a kada je kročila na fudbalski teren znala je da je to – to

Savjeti pravih ljudi u pravo vrijeme, često su znali da budu presudni za ostvarivanje vrhunskog sportskog rezultata. Ksenija Popović je profesionalni kouč. Bavi se individualnim performans i lajf koučingom sa klijentima iz svih oblasti života, a pogotovo sa sportistima, piscima i umjetnicima.

Od juče je dio stručnog štaba crnogorskog prvoligaša Iskre, a ranije je radila u OFK Titogradu. Za Sportfem je pričala o dosadašnjim iskustvima u koučingu, reakcijama naših ljudi na njeno zanimanje, kako je uspjela da povrati samopouzdanje jednom mladom sportisti, a objasnila je i šta tačno radi za one koji baš nisu upućeni u tajne ovog posla.

U današnjem profesionalnom sportu uloga kouča veoma je važna.

„Vjerujem da o tome najbolje govori činjenica da evropski i svjetski klubovi obavezno angažuju ili sportskog psihologa, ili kouča, ili oboje. I jedan i drugi se bave sličnim temama, ali na potpuno različite načine. Kad je crnogorski sport u pitanju, ova vrsta rada ima poseban značaj, zato što u većini klubova naši sportisti igraju u teškim uslovima – ne samo finansijskim – i što u svemu tome najčešće izostaje bilo kakva vrsta adekvatne podrške za njih. U svakom trenutku imaju na raspolaganju čitav niz ljudi koji će im pobrojati sve što kod njih ne valja. Rijetko se kad nađe neko da ih pohvali na način koji će istinski doprinijeti njihovoj igri i životu van terena“, rekla je Ksenija.

Radila je i sa klubovima i pojedincima, iako je prvobitno krenula sa potpuno drugim poslom.

„Nikad mi nije padalo na pamet da ću se baviti sportskim koučingom, jer je moja ranija karijera bila vezana za kulturu i novinarstvo. Međutim, sticajem okolnosti, ponuđeno mi je da radim sa tri ekipe OFK Titograd – prvim timom, omladincima i kadetima – i čim sam prvi put kročila sa njima na teren, znala sam da je to – to. Inače sam se podigla uz fudbal, od brata napravila fanatika, pa mi je materija i te kako poznata. Takođe sam radila individualno sa desetak igrača Titograda i drugih timova, a sa nekima radim još uvijek. Sa kadetima sam radila pripremu za posljednju utakmicu protiv Budućnosti, na kojoj su osvojili titulu, dok sam sa omladincima i prvim timom radila u kontinuitetu.“

Nije lako bilo objasniti našim ljudima posao kojim se bavi.

„S obzirom na to da me znaju iz potpuno drugačijih zanimanja, brinula sam kako će reagovati na ideju da sam sad ja „odjednom“ kouč. Zato sam polako i strpljivo mjesecima gradila tu priču na društvenim mrežama, bez velike pompe, kako bih približila ljudima o čemu se radi i zašto sam stručna da se bavim ovim poslom. Koučing je inače profesija koja je na meti velikih predrasuda, najčešće opravdano, pa je za ozbiljno obučene ljude to dodatna prepreka. Međutim, svako ko me poznaje, zna kako ja pristupam i edukacijama, i poslu, i znaju koliko se već godina bavim ovim. Što se tiče ostalih, potrudila sam se da na mom sajtu i na mrežama ponudim detaljne informacije o tome gdje sam se edukovala, ko me je obučio i čime se bavim. Vjerujem da će to biti adekvatan putokaz onima kojima moja pomoć može biti značajna.“

Neka iskustva sa sportistima će posebno pamtiti.

„Moj najveći uspjeh do sada je bio sa jednim igračem (nije važno iz kojeg kluba) koji mjesecima nije mogao da da gol. Prošli smo određeni proces i on je nakon toga davao i više golova po utakmici. Moja najveća tuga je bila individualni razgovor sa predivnim momkom kojega su uspjeli da ubijede da on ne valja, samo zato što nisu umjeli da kanališu njegovu fenomenalnu energiju. Potrudili smo se da od tog uvjerenja ne ostane ni traga. A moja najljepša uspomena je kada sam prvi put pošla na utakmicu omladinaca i kada me je u trenutku „praznog hoda“, nakon četiri gola u drugom poluvremenu, Luka Mihaljević dozivao sa terena, s ogromnim osmijehom na licu: „Ksenija! Nije nam loš ovaj ratnik, a?“ A šta to znači – neka ostane naša tajna!“.

Ksenija je čitaocima Sportfema objasnila i iz čega se tačno sastoji njen rad.

„Grupni rad je kombinacija predavanja i procesnih vježbi. Svaka od tih procesnih vježbi ima svoju jasnu svrhu, a konačni cilj je taj da se ono o čemu govorimo duboko usadi u način razmišljanja i ponašanje igrača, kako bi postalo automatizovano. Jer vi možete nekome da držite najzanimljivije predavanje na svijetu, to će usvojiti na nivou intelekta, ali neće u praksi. Za praksu je potreban trening, ponavljanja, proces. Individualni rad je potpuno drugačiji, svakako tiši, i bavi se svim oblastima života.“

Zadovoljna je i reakcijama muškaraca koji su morali da slušaju damu, kako bi popravili učinak na terenu.

„U Titogradu nikad nije bilo takvih problema, a vjerujem da ih neće biti ni u Iskri. Moj pristup je uvijek krajnje prijateljski, pun poštovanja i bezrezervne podrške, i do sada mi se nije dešavalo da mi to poštovanje ne bude uzvraćeno. Mnogi momci s kojima sam radila mi se i dalje redovno javljaju da razgovaramo o svemu. Što god da se desi između njih i kluba, moj je zadatak da budem na njihovoj strani, da u svakom trenutku vjerujem u njih i budem im podrška. Kad ljudi osjete da neko ima takav odnos prema njima, i to bez ikakve zadnje namjere, tu ne može da bude problema.“

Jedini je kouč u našoj zemlji koji radi sa fudbalerima.

„Pročitala sam nedavno naslov u novinama da je Tatjana Jeraminok postala master kouč, ali nisam sigurna kakvim se tačno koučingom bavi i da li se to odnosi na mentalni koučing, ili je ipak vezano za rukomet. Koliko znam, postoji i žena koja se bavi mentalnim koučingom za sportiste u Hrvatskoj, i to je to. Sigurno sam jedini kouč u Crnoj Gori, muški ili ženski, koji radi sa fudbalerima, iako naravno sarađujem i sa igračima i trenerima iz drugih sportova, kao i sa ljudima iz svih oblasti života.“

Lijepe riječi nije štedjela ni na račun Sportfema, koji je skrenuo pažnju javnosti u posljednjih nekoliko mjeseci.

„Srećna sam i zahvalna što postojite, jer kad se izuzmu naše sjajne rukometašice, i podjednako sjajna Danka Kovinić, naše sportistkinje su potpuno u sjenci muških kolega. Ključno je da se govori o ženama u sportu, jer njihove žrtve i dostignuća nisu ništa manje od onih zbog kojih slavimo muškarce. Svaka djevojčica u Crnoj Gori treba da zna ne samo imena naših Lavica, već i Hajdane Radunović, Olge Sekulić, Maje Bulatović, Zorice Pavićević, Dragane Pešić, Svetlane Antić…“, zaključila je Ksenija Popović.

Ksenija je NLP Master Practitioner i kouč. Završila je koučing akademiju na NLP Institutu u Beogradu, a zatim se specijalizovala za strateške intervencije i koučing ljudskih potreba na Institutu Robins-Madanes, gdje je obučena od strane Tonija Robinsa.

Ima bogato profesionalno iskustvo u diplomatiji, televizijskom novinarstvu i rukovodstvu u kulturi. Objavila je dva romana, a autorka je i pozorišnih komada, filmskih scenarija, priča, kolumni i blogova.