Sport je oduvijek bio sastavni dio života Maje Rajković. Kao djevojčica trenirala je rukomet, pratila sportska dešavanja i sa oduševljenjem gledala uzore na terenu.
Iako je život kasnije donio izazove koji su promijenili tok njenog puta, sport nikada nije napustio njen svijet. Naprotiv – postao je izvor snage, način da ojača i postane najbolja moguća verzija sebe.
Kroz paraatletiku, Maja je pronašla prostor gdje može da pomjera lične granice, da raste i da se osjeća ispunjeno.
„Prvi put sam se sa parasportom susrela krajem 2013. godine kada sam počela da treniram stoni tenis. Od tada je počelo moje traženje – sporta koji će mi omogućiti balans između kvaliteta života i šanse za uspjeh. Pronašla sam ga u paraatletici“, kaže Maja, koja se takmiči u bacanju koplja.
Za nju, sport je mnogo više od takmičenja. On je sredstvo osnaživanja, “alat” za pomjeranje ličnih granica i prostor u kojem osobe s invaliditetom mogu da rastu, fizički, mentalno i emotivno.
„Da ste me sredinom 2000-ih pitali da li mogu da se bavim sportom, rekla bih da je to nemoguće. Tada parasport nije bio vidljiv. Danas je to potpuno drugačije – sistem postoji, šanse su stvarne. Ne mora svako da postane šampion, ali biti dio zajednice, razmjenjivati iskustva i slaviti male lične pobjede – to je ono što vrijedi, to su zlatni uspjesi.“
Maja ne krije da je njen put bio težak. Zbog stepena invaliditeta napredak je zahtijevao mnogo truda, volje i odricanja. U najtežim trenucima oslonac je pronalazila u porodici, posebno u podršci svoje majke, ali i u stručnom timu koji je vjerovao u njen potencijal.
„Moja majka zna da kaže: ‘Ko zna šta nam sjutra donosi.’ Ja sam optimista. Ogromnu podršku imam od mog trenera Veljka Čegara i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore, na čelu sa Igorom Tomićem. Oni su vjerovali i onda kad ja nisam.“
Njeni rezultati govore mnogo. Ima evropsku bronzu 2021. sa šampionata u poljskom Bidgošću, četvrto mjesto tri godine ranije u Berlinu. Osvajanjem četvrtog mjesta na šampionatu svijeta u Parizu donio joj je plasman na Paraolimpijske igre, koje Maja s ponosom naziva krunom svoje dosadašnje karijere.
„Moje prvo takmičenje bilo je u Berlinu. Trema me je bukvalno pojela. U posljednjem hicu izgubila sam medalju, takmičarka iz Ukrajine me je nadmašila. Bilo je teško – spremna sam otišla, rezultat je bio tu, ali iskustvo i smirenost su tada bili na strani drugih. Tada sam odlučila da nastavim, da ne odustanem.“
Ona ne zaboravlja važnost zajednice u kojoj je – sportisti sa invaliditetom se, kako kaže, međusobno podržavaju.
„Svaka zajednica je važna, a ova naša posebno. U njoj sam pronašla prijatelje, inspiraciju i snagu. Ja se radujem svakom uspjehu svojih kolega kao sopstvenom.“
Za kraj, Maja šalje snažnu poruku mladima:
„Život donosi i dobro i loše, ali naš cilj treba da bude da damo najbolju verziju sebe. Ne treba odustajati pred preprekama – treba naći način da ih preskočimo ili zaobiđemo.“
Ovaj tekst napisan je u sklopu projekta: Uspješne u sportu, moćne u životu: Za ove žene ne postoji nemoguće! Finansiran je sredstvima iz podfonda za dnevne, nedjeljne i periodične štampane medije i internetske publikacije Ministarstva kulture i medija.
![]()
