Marija Vukčević je prva u mnogo čemu.
Prva je djevojčica koja je izabrala fudbal kao sport koji želi da trenira ravnopravno sa dječacima i da mu se potpuno posveti, i to u vrijeme kada je fudbal u Crnoj Gori bio, isključivo, muški sport…
Prva je djevojka iz Crne Gore koja je stvorila respektabilnu fudbalsku karijeru, igrala Ligu šampiona, nastupala u ženskoj Seriji A…
Zatim – prva je kapitenka reprezentacije Crne Gore…
Sada, sa 38 godina Marija Vukčević se vratila “korijenima”, odnedavno je članica stručnog štaba crnogorske omladinske selekcije…
“Poslije igračke karijere moj san je bio da ponovo obučem dres Crne Gore. U meni su se ponovo probudile emocije, poseban je osjećaj kada nosim ovaj grb, kada predstavljam svoju zemlju”.
Marija je, nakon karijere, odlučila da se posveti trenerskom pozivu, I to u Italiji. Vodi ženski tim Bukjaniko, ali željela je i da bude dio crnogorskog ženskog fudbala. U dogovoru sa Dejanom Savićevićem i selektorom Mirkom Marićem želja joj se ispunila.
“Želja mi je bila da se priključim nekoj selekciji, ako je moguće baš omladinskoj, jer sam sa tom generacijom radila u Italiji, gdje sam sada i trenerica prvog tima”.
Marija sada svjedoči pravom uzletu ženskog fudbala u svijetu, pa I u Crnoj Gori. Ali, ljubav prema fudbalu u vrijeme kada je počela – bila je čudna sportska ljubav…
Sada će njene riječi možda zvučati romantično i simpatično, ali tada – prije tri decenije, uopšte nije bilo tako.
Fudbal, jednostavno, nije bio sport za djevojčice, nije bio zabranjen, ali skoro kao da jeste.
O tome govori i anegdota sa početka njene fudbalske priče – bila je jedina djevojčica u timu, koji je vodio Janko Miročević, a za širu javnost imala je muško ime…
“Čika Janko je kad smo igrali na Titeksu ili pod Goricom, uvijek me zvao Mario. Poslije mečeva su se čuli komentari – kako je dobar mali, plavi Mario, da bi moj otac ‘uskočio’ riječima – nije to Mario, to je moja Marija. Bio je ponosan… To su bila druga vremena, sada je sve drugačije, vjerujte mi nema razlike u ženskom i muškom fudbalu”.
Tekst iz Pobjede
Uz oca i braću je, kaže, još više je zavoljela magičnu igru, u kojoj se uvijek divila – Dejanu Savićeviću.
“Sa četiri godine sam imala njegov poster u punoj veličini”, ističe Marija.
Ništa nije moglo da je zaustavi da ispunjavala svoje snove – a zamislite kako je bilo teško donijeti odluku da sa 14 godina, kao djevojčica, napustiš rodni grad i kreneš u nepoznato…
“Meni je fudbal život, sve sam mu posvetila – društvo, momka, koljena… Bilo je teško, ali nikada nisam ni pomislila da odustanem. Moj san je bio da igram u Italiji, gdje je igrao moj idol. Porodica je bila uz mene, uvijek sam imala jak karakter, pa sam to što sam željela i ostvarila. Sve bih uradila isto, ništa ne bih promijenila”.
Status je stekla u dresu Mašinca iz Niša, kao i u mlađim selekcijama i seniorskom timu SR Jugoslavije, tako da je njen talenat i kvalitet bio poznat u ženskim fudbalskim krugovima… I došao je poziv koji je čekala i o kome je sanjala…
“Pratili su me ljudi, znali su za mene, jer sam imala karijeru u Nišu, u reprezentaciji, kao najmlađa. Svi znaju da me je Dejan odveo u Italiju, preko njega sam ostvarila kontakt. Imala sam ponude Lećea i Monce, zbog temperature sam odabrala Leće i donijela pravu odluku”.
Marija Vukčević u dresu Rome
U Lećeu je zatekla još jednu našu veliku fudbalsku zvijezdu, tada igrača koji je počeo da hara Serijom A – Mirka Vučinića…
“Hvala mu, uvijek me pratio šta radim, pomagao mi. Veliki fudbaler i čovjek”.
Zanimljivo, sa Mirkom se spojila i u Rimu, takođe u istom dresu – bordo Rominom…
“Miješali su nam prezimena, teže im je bilo da izgovore Vukčević, pa su često govorili Vučinić. Sjajno mi je bilo u Romi, u Rimu – to je grad koji poslije Podgorice najviše volim”.
I dok je ispunavala svoje snove, u maju 2006. dobila je šansu da sanja i dalje. Da obuče dres Crne Gore. Proces formiranja crnogorske ženske selekcije bio je proces u koji je vjerovao mali broj ljudi – Marija je bila jedna od njih…
“Razgovarala sam sa Dejanom, rekao mi je da će biti teško da pokrenemo tu priču i da ću čekati nekoliko godina dok se formira reprezentacija. Bila sam spremna da čekam, imala sam poziv da igram za Srbiju, ali zahvalila sam i rekla da želim da budem dio tima moje zemlje. I dočekala sam da budem kapitenka, da zaigram za Crnu Goru, dajem golove… Nosila sam dresove Rome, Breše, Lećea… ali dres Crne Gore je nešto posebno, kao da je stvoren za mene, tako osjećam”.
Prvu nacionalnu selekciju okupio je Zoran Mijović, sjeća se Marija da su prve treninge, umjesto na terenima obavljale u podgoričkim parkovima…
Malo po malo, ponekad sporo i bolno, učene su lekcije, poraza je bilo više nego pobjeda, bilo ih je u seriji, dugo se čekalo na trijumf u zvaničnim mečevima…
“Nikad nismo izašle na teren da bismo izgubile, uvijek smo davale sve od sebe, uvijek smo imale takav karakter, iako smo igrale sa velesilama, poput Njemačke, Španije… Nisu nam bili toliko važni rezultati, koliko želja da počnemo da igramo i da rastemo”.
Dugo se čekalo na pobjede u zvaničnim mečevima, u posljednje četiri godine sve ih je više I kao znak da je naš ženski fudbal napravio prodor na međunarodnoj sceni – elitni rang je još daleko, predaleko, vjerovatno je i teško dostižan, ali Crna Gora više nije klasični i bespomoćni autsajder…
“Zahvaljujući selektoru Mariću i njegovim saradnicima, njihovom posvećenošću, vidi se ogromna razlika. Tu sam da pomognem, ali i da stičem iskustvo, da napredujem, a imam od koga da učim, od selektora Marića, od iskusnijih trenera”, ističe Marija. Marija vjeruje da će naš ženski fudbal nastaviti da raste, jer je vidjela potencijal u djevojčicama koje tek kreću njenim, i putem Armise Kuč, Slađe Bulatović, Jasne Đoković, Darije Đukić…
“Nadam se da će biti boljih od mene, a vjerujem i da hoće. Među novim generacijama ima nevjerovatno talentovanih djevojčica, o kojima će se za nekoliko godina pričati. Mene posebno raduje što vidim djevojčice od 5-6 godina kako idu na treninge, kako uživaju u fudbalu. To što ih je sve više osjećam kao pobjedu, ne samo moju lično ili ljudi koji su ovoj priči, već i kao pobjedu našeg društva, naše zajednice”, zaključuje Marija Vukčević.
Ovaj tekst je napisan u sklopu projekta „Snažne i sportske“, a na osnovu Javnog konkursa Ministarstva sporta i mladih za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija u oblasti sporta za 2024. godinu pod nazivom „Sport za sve-svi za sport“
