Ona je sinonim za crnogorsku atletiku, za naš sport uopšte. Ona je još prije 11 godina rezultatima i šarmom osvojila svijet, tek punoljetna.
Sada je, zvanično, najbolja sportistkinja Crne Gore.
Marija Vuković je 2010. bila juniorska šampiona svijeta, po mnogima i nasljednica Blanke Vlašić, ali i djevojčica koju je let do zvijezda, kako sama kaže, zatekao nespremnu.
“Malo me sve to ‘pogubilo’, bila sam dijete, kasnije mijenjanje trenera, gradova, država…”, kaže Marija.
Iza nje je težak put, tokom koga je, priznaje, gubila strast i uživanje. To se promijenilo dolaskom u Atinu prije dvije godine, kod trenerice Joane Siomu, a nakon što se koliko-toliko smirio haos oko koronavirusa
“Kao da se desio neki klik – sad ili nikad, nemam više 20 godina, druge cure skaču, a kod mene se ništa ne događa, treniram toliko godina i ništa. Bio je to momenat u kome kao da sam shvatila da mi je lijepo u Atini, da imam podršku trenerice, da sam srećna i da ponovo uživam u skakanju”.
Izgledalo je da, ipak, neće biti ništa od njenog sna, u bukavlno posljednjem skoku je došla do Tokija, a zatim rasterećena i srećna i do finala skoka u vis, sa četvrtim rezultatom, a devetim mjestom na svijetu.
Do najboljih rezultata došla je onda kada joj se vratila prije svega ljubav prema sportu kojim se bavi, a kada je zanemarila pritisak…
“Kod mene je izgleda tako – ako stavim pritisak i kažem da moram da uđem u finale Olimpijskih igara možd se ne bi dogodilo. Bilas am potpuno rasterećena, znala sam da sam urtadila rekla sam sebi isto đto mi je rekla I trenerica: ‘Uživaj u trenutku, jer si dolaskom na Igre ispunila ono što si sanjala’. Tako je i bilo”.
Plasmanom na Olimpijske igre i efektnim nastupima u Tokiju skinula je, priznaje, veliki teret, prije svega sa same sebe.
“Drago mi je što sam svima pokazala da ta 2010. nije bila slučajnost i da nije bilo pretjerano pričati da sam nada i da mogu da skačem visoko. Ovih 197 su blizu dva metra što je sljedeći cilj. Nadam se da će biti prije Pariza, a da ću u Parizu biti najbolja”.
Već, dakle, razmišlja o novim visinama i novim izazovima. U njoj tek sada ima vatre, ali i sportskog i životnog iskustva, koji su joj nedostajali kada je bila najbolja juniorka svijeta.
“Imala sam 18, mislim da nisam ni znala što je skok u vis. Sada sam dobila i vjetar u leđa i samopouzdanje, da budem bolja naredne godine, a vjerujem da nećemo više čekati puno na neki moj novi let, jer realno – ni nemamo više vremena. Nemam više 20 godoma…”.
Ipak, možda i njena najveća pobjeda u 2021. je to što je postala simbol čvrstog karaktera, pokazala da nikada ne treba odustati i što je ujedinila razjedinjenu zemlju – podrška joj je stizala sa svih strana.
“Teška je situacija ovdje, osjeti se to i vidi. Mnogo mi je drago što su svi pratili, mislim da nisam dobila nijedan negativan komentar. Ovo što ja radim nije vezano za politiku, ne pričam o tome, ne želim da budem dio toga. Ko god radi drugačije – njegova je stvar, ali sport bi trebalo da ujedini ljude i da tako bude uvijek”, zaključuje crnogorska sportska kraljica.
Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija
