Martina Knežević ima veliki cilj – da bude bolja od slavne tetke i postane vrhunska rukometašica

Sportski gen došao je od najranijih dana karijere do punog izražaja kod Martine Knežević. Talentovana 13-godišnja rukometašica mlađih kategorija Budućnosti ljubav prema sportu gajila je uz oca fudbalera brojnih naših klubova, a kasnije i internacionalca Ivana Kneževića, kao i tetku Milenu Raičević, koja je već skoro deceniju i po među najboljim rukometašicama u Evropi.

Martina sanja da upravo nadmaši slavnu tetku i jednog dana obuče seniorski dres Budućnosti i reprezentacije Crne Gore. Kao potvrda za odličan rad i velika odricanja, prije desetak dana stigao je poziv u pionirsku reprezentaciju naše zemlje.

„To je za mene velika čast. Veoma sam ponosna na sebe i svoj rad u posljednje dvije-tri godine. Smatram da sada treba da se pokažem i još više napredujem. Kada sam dobila poziv u nacionalni tim, prvo sam poslala poruku tati, a potom mi je majka čestitala. To mi je jedan od najboljih i najljepših dana u životu“, kaže Martina na početku razgovora za Sportfem.

Prvo nije mogla da povjeruje da se nalazi u društvu najboljih igračica Crne Gore u svom uzrastu.

„Kada mi je drugarica rekla da sam pozvana u reprezentaciju, prvo sam mislila da je šala. Potom sam dobila potvrdu i bila presrećna tog dana u školi. Osjećaj je zaista fenomenalan.“

Već šest godina trenira sport koji je u našoj zemlji proslavila generacija njene tetke Milene. Imala je sreću i da tajne rukometa uči i od bivših „lavica“.

„Rukometom se bavim od sedme godine. Počela sam kod trenera Filipa Adžića, od kojeg sam naučila prve stvari vezane za rukomet. Zatim sam prešla kod trenerica Suzane Lazović i Sonje Barjaktarović. I od njih sam usvojila mnogo znanja. Najprije da budem čovjek, a potom i da postanem rukometašica. Svaka njihova riječ je za mene zlatna. Pokušavam da znanja što brže upijam, da bih što prije ispunila njihove zahtjeve i bila bolja na terenu.“

Martina se sjeća i kako je izgledao njen prvi odlazak na trening.

„Na prvi me trening poveo tata. Izgledala sam nisko u odnosu na ostale djevojčice. Bila sam veoma povučena. Međutim, vremenom je to nestalo.“

Tokom rukometnog razvoja mnogo joj znači podrška tetke Milene, koja će se nakon sezone u Turskoj vratiti u Budućnost.

„Treniram sa uživanjem i vrlo jasnim ciljem – da postanem bolja igračica od tetke. Može se reći da sam postavila visok cilj, kada je rukometna karijera u pitanju. Pričam sa njom o rukometu, naučim tako i neki novi potez. Sa tetkom uvijek ima dosta tema za razgovor o ovom sportu. Nadam se da ću jednog dana postati profesionalna rukometašica, poput nje“.

Vjeruje da će se jednog dana mlađe generacije ugledati upravo na nju.

„Nemam idola u sportu. Trebam da se fokusiram na to da sam sebi idol i drugima, kada jednog dana postanem dobra rukometašica.“

Veliku podršku dobija od porodice, koja čini sve da ima odlične uslove za sportski razvoj.

„U školi imam mnogo obaveza, kao i sa porodicom. Trudim se da sve postignem i u tome zasad uspijevam. Imam veliku podršku od porodice i bliskih ljudi.Slobodno vrijeme uglavnom provodim sa roditeljima, bratom i sestrom. Uživamo, družimo se, pričamo o svemu.“.

Na kraju, vjeruje da će jednog dana obući dres velikana crnogorskog i evropskog rukometa.

„Sanjam dres Budućnosti. Međutim, treba dosta rada da se on zasluži. Nikako ne mogu tamo da zamislim sebe, a da prije toga ne treniram mnogo. Ako budem radila kako treba, mogu da se nadam da ću zaigrati u najboljem timu Budućnosti“, zaključila je Martina Knežević.

Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija