Sa svojih 50 godina, britanska šampionka u para-penjanju Anita Agarval skuplja nacionalne i međunarodne medalje iz zabave, ali je sport nekada bio spas koji joj je pomogao da prebrodi jedan od najtežih perioda u životu.
Prije skoro 15 godina, Agarval je bila stalno zaposlena u IT sektoru kompanije “Rols Rojs”, živjeći tipičnim životom “od devet do pet”. U slobodnom vremenu je uživala u svirkama, izlascima i šopingu.
Bila je 2008. godina kada je, zaintrigirana novim zidom za penjanje koji se otvorio u Derbiju, zajedno sa prijateljicom započela ležerne sesije penjanja.
Anita je, međutin, baš tada primijetila probleme s očima i patila je od migrena koje su trajale po više od tri dana.
„Stalno sam se spoticala o stvari koje su bile na podu. Dobijala sam hrpu drhtavih talasa oko perifernog vida. Oči su mi se tresle. Pomislila sam: ‘ovo je čudno’.
U februaru 2009. doktor joj je rekao da je to samo glavobolja zbog koje bi trebalo da uzme paracetamol.
Na jednom muzičkom festivalu maja iste godine, stvari postale daleko gore.
„Hodala sam nespretno kroz šatore. Teturala sam lijevo-desno. Nisam mogla da hodam pravo. Ljudi su mislili da sam pijana, ali nisam pila“, objašnjava ona.
„Bilo je kao da sam dobila moždani udar. Cijela lijeva strana tijela je bila ukočena“.
Nakon lumbalne punkcije i MR skenera u bolnici, Aniti Agarval je dijagnostifikovana multipla skleroza (MS), u dobi od 36 godina.
MS je stanje u kojem je omotač koji štiti živce u mozgu i kičmenoj moždini oštećen, uzrokujući simptome koji utiču na to kako se osoba kreće, razmišlja i osjeća.
Za Anitu Agarval je, međutim, takva dijagnoza bila olakšanje. Najteže je bilo živjeti s tim stanjem.
„Svi ostali su se uznemirili, ali ja nikada nisam plakala zbog toga. Bila sam u fazonu: ‘OK, barem znam koja je dijagnoza’.
U godinama koje su uslijedile, bila je prisiljena da se pomiri se s mučnim odricanjima, kazavši zbogom životu koji je prethodno živjela.
Morala je da prestane da radi, prestala je da se penje, partner je odlučio da je napusti, smršala je, izgubila je samostalnost i, povrh svega – dijagnostifikovana joj je depresija.
„Najteže je bilo to što sam izgubila sve prijatelje, jer niko drugi nije mogao da se nosi sa tim. Niko drugi to nije mogao da prihvati“, kaže Anita.
„Teško mi je što ne mogu da idem na svirke, ne mogu da vozim bicikl ili trčim, ne mogu da idem u klubove”.
„Ljudi ne shvataju da ne mogu sama da hodam niz cestu. Mogu da hodam po njoj, ali ne mogu da se vratim.“
Godine 2016, majka ju je ohrabrila da se vrati penjanju. Tada je otkrila zajednicu u kojoj se konačno osjećala shvaćenom, i prihvaćenom – para-penjanje.
„To mi je promijenilo život. Da nisam imala penjanje, ne znam čime bih se bavila“, dodala je.
„Zid za penjanje je igralište za odrasle. Idemo na zid koji je dizajniran za nas.“
Na svom prvom takmičenju iz serije para-penjanja osvojila je prvo mjesto u kategoriji RP (ograničena snaga, doseg i stabilnost). Sljedeće godine je pozvana u razvojni tim Velike Britanije i debitovala je na međunarodnoj sceni.
Tokom tog vremena, shvatila je da u Derbiju nedostaju treninzi i penjačke sesija, posebno za djecu i odrasle sa smetnjama u razvoju.
Kao rezultat toga, Agarval je postala kvalifikovani instruktor penjanja i pokrenula je inkluzivni trenerski posao.
Upoznala je s penjanjem osobe sa invaliditetom, ljude unutar LGBT zajednice i etničke manjinske grupe širom Midlendsa.
„Njihovo oštećenje ne utiče nužno na to kako da li mogu da se penju. Oni samo moraju drugačije da se penju da bi riješili problem.“
U skorije vrijeme, Anitina penjačka karijera je nastavila da cvjeta, pa čak i nakon dijagnoze raka debelog crijeva u novembru 2022.
Agarval sada sa nestrpljenjem iščekuje predstojeću odluku Međunarodnog paraolimpijskog komiteta o tome da li će para-penjanje biti uključeno u Igre u Los Anđelesu 2028. i, ako se doda program, koja će sportska klasa biti odabrana.
Anita će tada imati 55 godina, ali nije zabrinuta.
„Kada dođete u moje godine, i dalje se osjećate kao dvadesetogodišnjak“, dodaje ona.
„Moje tijelo zna da nije 20-godišnjak, da se oporavlja od raka, da se bavi MS-om, ali kada se popnete na vrh, zaboravite na te stvari.
„Bilo bi mi teško da ne budem na Paraolimpijskim igrama jer bi to bilo nešto što sam željela kao dijete.“
Uključivanje para-penjanja u Paraolimpijske igre dovelo bi do prijeko potrebnog povećanja finansiranja u Velikoj Britaniji i, što je ključno, medijskog pokrivanja i zastupljenosti.
Penjački debi na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. možda je doveo do priliva novih penjača, ali Agarval vjeruje da zajednica para-penjanja nije osjetila ovu korist, jer sportisti s invaliditetom nisu bili uključeni.
„Mnogi ljudi čak i ne znaju šta je para-penjanje“, kaže ona.
„Bilo bi sjajno da ljudi vide para-penjače. Posebno zbog toga što ne možemo dugo da hodamo naprijed i nositi bilo šta, ali možemo da se penjemo više i bolje od nekih ljudi.“
