Nema predaje, kontroverzna bokserka želi nove medalje: Boksa se ne odričem, borim se za žene

„Boksa se ne odričem: borim se za žene.“

Tako je Imane Kelif, olimpijska šampionka iz Pariza 2024, počela razgovor za Gazetu delo sport.

To su riječi koje opisuju put 25-godišnje Alžirke – sport je njen prostor slobode, ring je mjesto borbe, a medalja simbol da snovi postaju stvarnost uprkos svemu.

Nedavno su se pojavile su spekulacije o njenom povlačenju. Kelif, međutim, odlučno poručuje:

„Nemam nikakvu namjeru da se povučem. Ciljevi su sada veći – želim još jednu medalju i više prilika za žene u sportu.“

Karijera Imane Kelif puna je kontroverzi. Njena pobjeda u Parizu 2024. pratila je žestoka debata jer su je pojedinci, pa i institucije, osporavali tvrdeći da ona „nije žena“ i da ne bi smjela da nastupaa u ženskom boksu.

Podsjetimo, 2023. godine Međunarodna bokserska federacija (IBA) zabranila je Kelif i Južnoafrikanki Linde Nokutuli da učestvuju na svjetskom prvenstvu zbog „nejasnoća u vezi sa polom“.

Međutim, Međunarodni olimpijski komitet je zauzeo potpuno drugačiji stav — potvrdio je da su obje ispunile sve medicinske i administrativne kriterijume i da imaju puno pravo da nastupaju u ženskoj konkurenciji.

To je otvorilo širu raspravu o diskriminaciji sportistkinja, transparentnosti procedura i tome koliko su žene često prve na udaru predrasuda.

„Sport ponekad zna da naudi sportistima kad nema transparentnosti. To uništava duh fer igre i međusobnog poštovanja. Moj slučaj je pokazao sistemsku nepravdu, ali vjerujem da istina i upornost uvijek pobjeđuju“, kaže Khelif.

Rođena u Mostaganemu, na obali Alžira, Kelif je sa 15 godina počela da trenira boks, uz protivljenje oca. Podršku je našla u majci, a kasnije se i otac pridružio kada je vidio koliko je uporna.

Život joj nije bio lak: prodavala je hljeb i sakupljala staro gvožđe da bi nastavila školovanje i trenirala, a svakog dana pješačila deset kilometara. Uprkos tome, uspjela je da stigne do najveće sportske scene.

Na Igrama u Parizu 2024. osvojila je zlato — istorijsku medalju za Alžir i afrički ženski boks. Bila je to pobjeda u ringu, ali i mnogo veća pobjeda u društvenom smislu: dokaz da predrasude ne mogu da zaustave snove.

„Boks mi je dao glas i sada želim da ga koristim da pomognem ženama. Moja medalja nije samo moja – ona pripada svima onima koje se bore da budu priznate i poštovane.“