„Žene fiziološki nisu sposobne da trče maratonsku trku“.
Tih osam napisanih riječi su odjeknule kao šamar.
„Kakva drskost“, pomislila je Roberta ‘Bobi’ Gib.
Pismo koje je držala u ruci predstavljalo je odgovor na njenu zvaničnu prijavu za Bostonski maraton 1966. godine, koja je direktno odbijena, ali i pogrdnu opasku o njenim mogućnostima kao žene, naročito u vrijeme kada je dnevno trčala i po 65 kilometara, piše BBC.
Iako su šezdesete godine dvadesetog vijeka uveliko bile u zamahu, stav prema atletičarkama i njihovim učešćem u trkama na duge staze je i dalje bio zastario.
Pitanje da li su žene u stanju da istrče 42 kilometra je već imalo odgovor, koji je bezbroj puta bio istican, ali je trkačicama i dalje bilo zabranjeno da učestvuju na praktično svim maratonskim trkama širom svijeta.
„Ma neka idu dođavola“, pomislila je ona, zgužvala pismo i bacila ga na pod.
Bobi Gib će trčati Bostonski maraton bez obzira na to da li će joj biti dozvoljeno da učestvuje.
Probajte da upitate Gugl ko je bila prva žena koja je trčala na Bostonskom maratonu i naići ćete na ime Ketrin Svicer, kao i na fotografiju koja pokazuje grupu muškaraca koji guraju ženu sa brojem 261.
Radi se o šokantnoj fotografiji koja se bez problema uklapa u narativ usađene mizoginije, ali ona nije priča o prvoj ženi koja je trčala najstariju maratonsku trku na svijetu.
Prava istina, kako to obično biva, ne daje tako crno-bijelu sliku.
Odrasla u predgrađu Bostona, Bobi Gib je uvijek bila energično dijete koje je prema prirodi osećalo strahopoštovanje i ljubav.
„Majka mi je obično govorila da nikada neću pronaći muža ako budem trčala kroz šumu sa komšijskim psima“, kaže Gib.
Bez obzira na sve značajne promjene koje su se desile tokom 1960-ih godina, rigidni društveni konstrukti su i dalje postojali.
„Ljudi su nakon rata bili jednostavno srećni zbog povratka normalnosti – a normalno je značilo da su ženice u kuhinji sa lijepim zavjesama i da peru sudove. To su bili vjekovni refleksi ustaljenih verovanja o ženama“, kaže Gib.
„Pogledajte samo život moje majke i njenih prijateljica… Bili su to tako skučeni životi, niste mogli da imate ni kreditnu karticu bez odobrenja vašeg muža“.
Gib je znala da želi nešto drugačije, ali je taj put – kao i kod mnogih koji imaju idealističke snove o velikim promjenama – vodio kroz brojne lavirinte.
„Željela sam da promijenim društvenu svijest o ženama iz ranijih vremena, ali nisam znala kako da to uradim – barem ne u samom početku“.
Bez obzira na to što je živjela u kraju kojim je prolazila i ruta Bostonskog maratona, Gib nikada nije prisustvovala trci sve dok je otac 1964. nije odveo na nju.
Efekat je bio momentalan i žestok.
„Zaljubila sam se u trčanje – za mene je to imalo pokretački efekat.
„Svi ti ljudi su se kretali sa velikom snagom, hrabrošću, istrajnošću i autoritetom.
„Nešto duboko u meni je govorilo da moram da istrčim ovu trku – da sam stvorena za to.“
Sredinom 1960-ih, žensko trčanje na duge staze je i dalje bilo smatrano opasnim i radikalnim.
Žene su do tada već mnogo puta istrčale dionicu od 42 kilometra, ali su i dalje postojale neke neutemeljene ideje da žensko tijelo nije sposobno da izdrži tako ekstremne napore.
Postojao je strah da bi dozvoljavanje ženama da trče na duge staze moglo da dovede i do opasnih nivoa nepristojnosti.
Lista imena maratonskih pionirki koja bi trebalo urezati, sada je gotovo izgubljena.
Samo dan nakon muške maratonske trke na prvim modernim Olimpijskim igrama u Atini 1896. godine, Stamata Reviti, 30-godišnja majka iz Pireja, nezvanično je istrčala istu stazu za pet i po sati.
Danas praktično ne postoje nikakve relevantne informacije o Reviti, osim da je bila siromašna, da je imala 17-mjesečno dijete i da je prethodne godine izgubila starije dete.
Njen podvig nije izazvao nikakvu pažnju i jedino su novine Atinski glasnik (Athens Messenger) kratko izvijestile da je „jedna aktivna i odlučna žena isprobala stazu početkom marta bez zaustavljanja, sa izuzetkom kratke pauze tokom koje je pojela par pomorandži“.
Ništa drugo se ne zna o ovoj pionirki, koja je poslije tog dana bila zapamćena i kao „prva maratonka“.
„Stamata Reviti je ostala izgubljena u zapećku istorije“, rekao je grčki autor Atanasios Tarasulas.
Trideset godina kasnije, Violet Persi je 1926. nezvanično istrčala trasu londonskog maratona za tri sata, 40 minuta i 22 sekunde, a završila je još dvije maratonske trke, 1933. i 1936. godine.
List Sandej miror je citirao ovu maratonku i njenu izjavu da je njena trka iz 1936. „dokazala da žene mogu da savladaju ovu razdaljinu“.
Svima je bilo očigledno da žene mogu da istrče 42 kilometra, iako su cinične opaske, bazirane na imaginarnim dokazima i lažima, i dalje opstajale.
Na Olimpijskim igrama 1928. godine žene su se po prvi put takmičile u atletskim disciplinama, a 2. avgusta su tri atletičarke (od ukupno devet) oborile svjetski rekord na 800 metara.
Zlato je osvojila Lina Radke iz Njemačke.
Bez obzira na to, ono što je trebalo da predstavlja džinovski korak u ženskoj atletici, pretvorilo se u izuzetno gnusnu medijsku kampanju.
Novine širom sveta pogrešno su izvještavale da je veliki broj žena kolabirao od iscrpljenosti nakon trke i da su takvi napori preveliki za ženski pol.
Njujork tajms je lažno izvijestio da je „šest od ukupno devet takmičarki bilo totalno iscrpljeno i da su popadale na zemlju nakon završetka trke“, dok je Montreal star pisao kako je „trka bila očigledno preveliki zalogaj koji žene jednostavno nisu mogle da izdrže“ i da „ovakve stvari mogu samo da dovedu do povreda atletičarki“.
Dejli mejl se čak bavio razmišljanjem da sve distance duže od 200 metara utiču na prerano starenje kod žena.
Ovakva medijska oluja je navela zvaničnike da izbace trku na 800 metara iz programa sljedećih Olimpijskih igara i ova disciplina se na takmičenjima više nije trčala sve do 1960. godine.
Tako sagledana ženska fragilnost bila je poduprta apsurdnim medicinskim teorijama, ali koje su ipak pronašle svoj put ka javnoj kolektivnoj svijesti.
Gib je 1964. tiho započela pripreme za Bostonski maraton.
Često je za trening koristila prirodni rezervat u Midlseksu, ne bi li pobegla od prekornih pogleda.
„Nisam znala šta da radim. Nisam imala trenera, knjige, ništa nisam imala. Nisam bila u stanju da premjerim distance koje sam istrčavala, tako da sam se prepustila vremenu. Moj momak bi me na motoru dovezao, a ja bih se trčeći vratila kući“, rekla je Gib.
Kada su 1964. njeni roditelji uzeli odsustvo sa posla u Velikoj Britaniji, ostavili su 21-godišnjoj Gib mali Folksvagenov kombi.
Pred njom je bilo cijelo ljeto i dugogodišnji san da obiđe zemlju, tako da se spakovala i narednih 40 dana lagano sa istoka krenula ka zapadnoj obali.
„Noću bismo spavali pod vedrim nebom, a ja bih svakog dana trčala po različitim predjelima.
„Preko Berkšira, duž Misisipija, po Velikim ravnicama, preko Stjenovitih planina i Kontinentalnog razvođa i sve do Kalifornije – prije skoka u Pacifik – sve to za samo jedno ljeto.
„Takav je bio moj trening pred Bostonski maraton 1966. godine“, rekla je Gib.
Nekoliko mjeseci pred maraton, prijavila se i zatražila takmičarski broj, ne bi li postala jedna od 540 takmičara koji će započeti trku, ali je bila odbijena nakon sada već čuvene procjene ženskih fizioloških mogućnosti.
„Shvatila sam da je ovo bila moja šansa da promijenim društvenu svest o ženama“, rekla je Gib.
„Ako bih mogla da dokažem da su ova lažna vjerovanja o ženama pogrešna, mogla bih da adresiram i ostala lažna vjerovanja koja su korišćena u svrhu negiranja ženskih mogućnosti.“
Četiri dana pred početak trke, ukrcala se na autobus i vratila kući 72 sata kasnije.
Majka je dovezla do starta trke koja će je katapultirati u centar pažnje.
„Moj otac je mislio da nisam normalna i zato je odbio da pođe s nama. Nosila sam bermude mog brata, ispod toga kupaći kostim i veliku trenerku sa kapuljačom koju sam navukla preko glave“, rekla je Gib.
Nakon zagrijavanja od nekoliko kilometara, ona se vratila na start trke i pokušala da se sakrije u obližnjem grmlju.
Kada se oglasio startni pištolj, Gib se umiješala u gužvu prepuštajući bržim trkačima da se izdvoje prije nego što se pridružila masi trkača.
„Muškarci koji su trčali iza mene su ubrzo shvatili da sam žena – vjerovatno studirajući moju figuru otpozadi“, kaže Gib.
„Bila sam jako nervozna. Nisam znala šta će se dogoditi. Čak sam mislila da bi mogli i da me uhapse“.
Njeni strahovi su bili neosnovani – umesto neprijateljstva, brzo se iznjedrilo drugarstvo.
Kada je bilo jasno da zbog vrućine mora da skine trenerku, ona je muškarcima koji su je okruživali rekla da se plaši da će biti izbačena sa trke.
„Nećemo im to dozvoliti“, glasio je zajednički stav trkača.
„Postojao je taj mit da su muškarci uvijek protiv žena, ali to nije bilo tačno. Ovi momci su bili sjajni, raspoloženi. prijateljski i zaštitnički orijentisani – kao da su sa mnom bila moja braća“, rekla je Gib.
Ohrabrena ovakvim društvom, Gib je skinula spoljnji sloj odjeće i potrčala slobodno i ponosno – sve sa plavim konjskim repom koji se njihao u ritmu njenih koraka.
Gledaoci okupljeni na ulicama – muškarci, žene i djeca – aplaudirali su kako je prolazila pored njih, a vijesti o njenom učešću su se širile posredstvom radijskih izvještaja.
Kada se približila Velesli koledžu, ženskom univerzitetu koji je bio na trkačkoj ruti, publika je reagovala erupcijom oduševljenja.
Ovaj trenutak je 30 godina kasnije opisala predsjednica Velesli koledža, Dajana Čepmen Velš, koja je tog dana, kao studentkinja, bila u publici.
„Među gledaocima koji su stajali i pozdravljali takmičare, pročulo se da je među njima i jedna žena“, rekla je ona.
„Osmatrali smo lica takmičara bez daha iščekujući da se pojavi, sve dok gledaoci uz stazu nisu počeli da naziru njen dolazak i tada smo svi počeli još jače da navijamo.
„Tog dana smo svi zaurlali jer smo osjetili da ova žena čini nešto više od pukog razbijanja rodne barijere na jednoj poznatoj trci“.
Gib se sjeća da su žene „plakale i skakale od sreće“.
„Jedna je uporno vikala ‘Ave Marija, Ave Marija’. Za mene je to bio izuzetno emotivan trenutak“, rekla je Gib.
Gib ne samo da je iza sebe ostavljala burne reakcije, trku je brzo prelazila.
Prvih tridesetak kilometara trčala je u ritmu koji je garantovao rezultat ispod tri sata, ali njene nove muške patike su počele da joj prave žuljeve i brzina je počela da opada.
Trka se promijenila.
Uzbuđenje zbog mogućnosti da bi organizatori trke mogli da je isključe sada je bilo zamenjeno osjećajem poznatim svim trkačima na duge staze – bolna odlučnost i čežnja za ciljnom linijom.
Dok se probijala kroz Boston, bodrena ogromnom bukom koja je pratila, Gib i dalje nije imala predstavu koliko je bila udaljena od cilja.
„Nisam znala gdje se nalazim i koliko mi je preostalo do kraja – samo sam stegla zube i nastavila da trčim“, kaže Gib.
Kada je skrenula desno u ulicu Hereford, buka kao da je počela da se pojačava, a posljednjim skretanjem u lijevo, u ulicu Bojlston, ukazala se i linija cilja koju je tako dugo sanjala.
Gib je svoj prvi Bostonski maraton završila za impresivnih tri sata, 21 minut i 40 sekundi – brže nego dvije trećine ostalih učesnika maratona.
Sada je već kultna ona fotografija na kojoj se nalazi kako trči sama, lica zgrčenog u iščekivanju cilja.
Na obje strane ulice se vide gledaoci koji se izvijaju ne bi li je bolje vidjeli, ignorišući ostale trkače i očajnički pokušavajući da vide prvu ženu koja prolazi kroz cilj ove istorijske trke.
Kada je prošla kroz ciljnu liniju, srdačno ju je pozdravio guverner Masačusetsa Džon Volpi, koji se rukovao sa njom i čestitao joj, prije nego što je uveo u hotel u kojem su je nestrpljivo iščekivali novinari iz cijelog sveta.
Nakon niza intervjua, grupa muškaraca sa kojima je trčala je pozvala da im se pridruži na tradicionalnom post-maratonskom paprikašu, ali kada su se približili ulaznim vratima, Gib nije bilo dozvoljeno da uđe: „Žao nam je, rezervisano samo za muškarce“.
Bio je to dan dramatičnih promjena, ali bilo kakva pomisao o istinskoj ravnopravnosti i dalje je bila daleki san.
Gib se još dva puta oprobala na Bostonskom maratonu.
Ketrin Svicer, trkačica koja je često apostrofirana kao prva žena koje je učestvovala u trci, pridružila joj se 1967. godine.
Gib je tada više od sat vremena prije nje završila trku.
Sljedeće godine je na Bostonskom maratonu učestvovalo pet žena, a Gib je ponovo pobijedila.
Učešće Ketrin Svicer na trci 1967. je zasijenilo dostignuće Bobi Gib, ali radi se o činjenici koja nije na pravi način ukazala počast prvoj ženi koja je istrčala Bostonski maraton.
Čuvena fotografija Svicer je postala simbol ženske borbe za jednakošću u sportu, ali ova slika i njen kontekst zaslužuju pažljiviju analizu.
Na njoj se vidi kako grupa muškaraca maltretira Svicer.
Zapravo je u pitanju bio samo jedan muškarac, jedan od direktora trke Džok Sempl, koji je pokušavao da skine njen broj, a ne da je fizički napadne, kako je tada izveštavano o ovom događaju.
„Ona je na nepropisan način došla do broja, predstavljajući se kao muškarac u aplikaciji za trku. Po broj je poslala trenera koji je bio muškarac“, kaže Gib koja je trčala bez broja i zvanične prijave za trku.
S druge strane, Svicer je oduvijek tvrdila da se nikada nije namjerno pretvarala da je bilo šta drugo nego žena i da je po navici koristila inicijale, a ne puno ime na prijavi za trku.
Ona takođe kaže da je njen trener podigao broj jer je bio predvodnik grupe u kojoj je bila i ona i da to nije bila nikakva unaprijed planirana smicalica.
Gib kaže da saosjeća sa Semplom, za kojeg veruje da je bio motivisan očuvanjem statusa trke, a ne zastarjelim društvenim normama.
„Džok je jednostavno bio zabrinut da bi trka mogla da izgubi akreditaciju kod Amaterske atletske unije zbog toga što se žena takmičila u muškoj trci“.
Ipak, nije nikakvo iznenađenje da se ova fotografija Ketrin Svicer našla na naslovnim stranama novina i da je izazvala bijes i kontroverze, bez obzira što je Gib ponovo doživela topao prijem.
„Neskriveno sam stajala na startu trke 1967. godine. Niko nije ni pokušao da me udalji, nije bilo nikakvih problema. Svi muškarci su bili sjajni – čak i Džok Sempl“, rekla je Gib.
Ali bila je to priča Ketrin Svicer i ona se uklapala u narativ antagonizma i konfrontacije koji je bio u skladu sa stremljenjima 1960-ih, a ne sa onim što je doživjela Gib.
Tokom decenija koje su usledile, ova slika je nepravedno utkana u priču o prvoj ženi koja je trčala na Bostonskom maratonu.
U svakom slučaju, pozicija Bobi Gib je neupitna.
„Niti je Svicer bila prva, niti je to bilo zvanično. Ona je, u stvari, bila drugoplasirana žena u drugoj godini onoga što danas nazivamo ženskom konkurencijom na Bostonskom maratonu“, kaže Gib.
Iako će tek 1972. ženama biti zvanično dozvoljeno učešće u trci i dobijanje brojeva, njih dvije su zapalile taj fitilj.
„Bio je promijenjen način na koji ljudi gledaju na trkačice“, kaže Gib.
U Valdnijelu, u Zapadnoj Nemačkoj, 1973. godine je održana ženska maratonska trka, ali kako su i Olimpijske igre u Moskvi 1980. prošle bez ženskog maratona, strpljenje je počelo da izdaje i najupornije.
Naročito od kada je Američki koledž sportske medicine (ACSM) u januaru 1980. godine iznio medicinske dokaze koji su se ticali žena koje trče dugačke trke:
„Ne postoje jasni naučni ili medicinski dokazi da je trčanje na duge staze kontraindikovano za zdrave, trenirane atletičarke.
„ACSM preporučuje da ženama bude dozvoljeno da se takmiče na nacionalnom i internacionalnom nivou na istim distancama na kojim se takmiče i muškarci.“
Naredne godine, na sastanku Međunarodnog olimpijskog komiteta održanog u Baden-Badenu u Njemačkoj, izglasano je da će na Olimpijskim igrama 1984. u Los Anđelesu u program biti uvršten i ženski maraton.
Od tada se on redovno održava na Olimpijskim igrama.
Efekat koji je ovakva odluka imala na ženski maraton je bio dramatičan.
U posljednjih 60 godina svjetski rekord za žene u trci na 42 kilometra je popravljen za nevjerovatnih sat i 23 minuta.
U poređenju sa tim rezultatom, muškarci su u poslednjih 115 godina svoj rekord popravili samo za 54 minuta.
Gib je nastavila da trči svakog dana, iako je njen život krenuo u drugom pravcu.
Pomogla je u redefinisanju stavova prema ženskom trčanju, ali to je bilo samo jedno poglavlje u njenom raznovrsnom životu.
„Nakon ovoga, željela sam da se suprotstavim svemu i da nastavim tako“, kaže Gib.
Diplomirala je 1969. na Univerzitetu u Kaliforniji filozofiju i matematiku, a završila je i pripremni kurs za medicinu.
Željela je da upiše i medicinski fakultet, ali je, baš kao i u Bostonu, ženama i tamo bilo teško da pronađu mjesto.
Jednom prilikom joj je bilo rečeno da je „previše lijepa“ i da bi „odvraćala pažnju muškarcima u laboratoriji“.
Umesto toga, počela je da radi na epistemologiji i neuronauci u Tehnološkom institutu u Masačusetsu i da uveče uzima časove prava.
Osnovala je 1976. Institut za proučavanje prirodnih sistema, neprofitnu obrazovnu i istraživačku grupu, a dvije godine kasnije je položila i pravosudni ispit.
Pravom se bavila 18 godina, a onda se ponovo vratila naučnim istraživanjima, ovog puta u oblasti celularne molekularne biologije, sa posebnom pažnjom na neurodegenerativne bolesti.
Uz sve to, bavi se i vajarstvom i savremenim slikarstvom, a napisala je i nekoliko knjiga, među njima i memoare pod nazivom Vjetar u vatri.
Njeni trkački podvizi i dalje inspirišu.
Gib je 1996. i definitivno priznata kao zvanična, trostruka pobednica – dobila je medalje, a njeno ime je urezano u Bostonskom maratonskom memorijalnom centru na trgu Kopli.
Pedeset godina nakon one čuvene trke, trkačica Acede Bajisa iz Etiopije je Gib uručila pobjednički trofej Bostonskog maratona za trku iz 1966. godine.
„Oni me svake godine slave kao trostruku pobjednicu, što je zaista zabavno, ali glavna je stvar što tamo srećem nevjerovatne ljude iz svih djelova svijeta, sve društvene grupacije, sve etničke grupe, rase, grupe za rodnu ravnopravnost – mi se svi međusobno volimo – upoznajemo se i postajemo prijatelji“, kaže Gib.
Trkačica, naučnica, advokatkinja i autorka – Bobi Gib je sve to, a usput je i promoterka pozitivnih pomaka na polju jednakosti.
„Jedna od mojih namjera je bila i da završim taj glupi rat među polovima u kojem muškarci moraju da žive u jednoj maloj kutiji, dok žene moraju da žive u nekoj drugoj kutijici“, kaže Gib.
„Uvijek ću se boriti protiv lažnih poruka. Samo nas istina oslobađa.
„U prošlosti muškarcima nije bilo dozvoljeno da imaju osećanja, dok ženama nije bilo dozvoljeno da imaju mozak.
„A šta ako muškarac želi da se bavi štrikanjem? Da li je onda manje muškarac? Nije. Šta ako žena želi da vozi kamion? Da li je onda manje žena? Nije.
„Svi ljudi mogu da budu štagod žele da budu.“
