Nevjerovatna životna i sportska priča: Od Černobilja, preko sirotišta do najvećih medalja

Fenomenalnu karijeru Oksana Masters krunisala je 20. medaljom na Paraolimpijskim igrama u Kortini i Milanu, ali je životna priča ono što je čini još poznatijom u svijetu sporta.

Rođena je kao Oksana Aleksandrova Bondarčuk u Hmeljnickom, u Ukrajini, tri godine poslije nuklearne katastrofe u Černobilju.

Njena majka je bila izložena zračenju, a Oksana je rođena sa invaliditetom. Oksanina biološka majka ju je dala na usvajanje dok je još bila beba. Život je bio težak u tri sirotišta u kojima je živjela, a koja su se nalazila na području bivšeg Sovjetskog saveza. Dobro pamti teške dane iz ranog djetinjstva.

“Jedna od stvari kojih se sjećam je taj bol u stomaku kada si stvarno, stvarno gladan, i kako da naučiš da ignorišeš taj osjećaj. Ponekad bih išla na spavanje bez obroka, ili samo sa šoljom supe, ili parčetom hljeba. Bili su to teški dani, puni neizvjesnosti. Bukvalno nisam znala šta me čeka sjutra”, priča Oksana.

Usred takve pozadine, u sirotištu se ponekad pojavljivala nada kada bi dolazili potencijalni usvojitelji. Oksana kaže da su ona i sva druga djeca koja su očajnički željela da odu često razmišljali u tom smjeru.

“Često sam se pitala: Da li je ovo moja majka? Da li je ovo moja porodica? Nadam se da će izabrati mene. Čudno je ne znati šta je porodica, ne znati šta je majčina ljubav. I zapravo ne znati šta je zagrljaj ili bilo šta slično”.

Tri porodice su skoro usvojile Oksanu. Nije sigurna zašto to na kraju nisu učinile.Nakon što je napunila sedam godina, Oksanu je usvojila Gej Masters, američka profesorka komunikacijskih poremećaja koja nije imala biološku djecu. Ključna stvar u odluci za usvajanje bila je Oksanina fotografija, koju je vidjela.

“Bila je to užasna crno-bijela fotografija. Stajala je ispred stola, a na stolu je bio ogromni uskršnji zec. I samo je gledala u kameru. Nešto u njenim očima me je jednostavno dirnulo. Kada sam vidjela njenu sliku, jednostavno sam znala da je ona moja ćerka”, priča Gej Masters.

Oksani su amputirane obje noge iznad koljena, lijeva sa devet godina, a desna sa 14 godina.

“Nedostajala mi je glavna kost koja nosi težinu u obje noge. A na lijevoj nozi nisam imala potpuno koljeno. Bilo je kao ‘plutajuće’ koljeno. Imala sam šest prstiju na stopalu. Šake su mi bile spojene kožicom, a imam i samo jedan bubreg. Na desnoj strani nemam potpuno razvijen biceps. Hvala Bogu da mi kosa nije stradala. Mogla bih imati malo više tijela, ali zadovoljna sam s tim”, kaže Oksana.

Godinama je postala jedna od najodlikovanijih američkih paraolimpijki svih vremena i snažna zagovornica paraolimpijskog pokreta. Uspjehe ne želi da pripiše sebi već cijelom pokretu kojem sa zadovoljstvom pripada.

“Moji uspjesi pripadaju svakom paraolimpijcu i paraolimpijki, svakom sportisti sa invaliditetom koji je bio odbačen i kome je rečeno da nikada neće biti dovoljan dobar i da ne pripada ovom društvu. Najveći izazov tokom takmičenja je da održim svoje prave noge toplim uz pomoć odjeće, jer imam lošu cirkulaciju u tkivu oko amputiranih djelova. Kada su mi prvi put amputirali noge, bilo mi je teško da budem pozitivna i da se osjećam lijepo. Mnogi ljudi ne znaju da osoba sa invaliditetom može biti snažna, lijepa i uspješna kao sportista. Bila sam veoma aktivno dijete, pa sam oduvijek bila svjesna gde se moje tijelo nalazi u prostoru. Mislim da te amputacija nogu učini još svjesnijim svog tijela, a pošto ne koristim noge, mnogo više koristim ruke”.

Oksana je u fenomenalnoj karijeri, samo kada su Paraolimpijske iggre u pitanju osvojila devet medalja u paraskijaškom trčanju, šest u biatlonu, četiri u parabiciklizmu i jednu u paraveslanju.

Karijera za ponos, ali i životna priča koja šalje poruku da je uz veliku želju samo nebo granica kada je sportski domet u pitanju.