Jovana Peković je prije 20 godina ušla u salu za džudo, a u Nikšiću je džudo sala kultno mjesto – Akademik je i jedan od simbola tog grada. Ne samo sportskih…
Nije ni prva ni posljednja koja je osjetila magiju ove vještine, koja nije samo borilačka, ili sportska, već i vještina, koja – a nije fraza – pomaže da se trasira i životni put.
A kada tako kažu u Japanu, zemlji mistike, kulture i tradicije, zemlji u kojoj je džudo i nastao – ko smo mi da im ne vjerujemo…
“Možda to ljudima koji se ne bave ovim sportom ne može do kraja da se objasni šta je to džudo, ali definitivno postoji neka magija. Od prvog dana kada sam ušla u salu, znala sam da će to biti moj životni put”, kaže Jovana.
A njeni prvi dani su vezani za porodično okruženje, njena majka se bavila džudom, zatim njen brat, pa je i ona karate zamijenila drugom borilačkom vještinom.
“Bila je to ljubav na prvi pogled”.
Džudo je za više od 140 godina, od kada ga je izumio Kano Džigoro, prešao put od japanske mistike do globalno popularnog sporta. U slobodnom prevodu – džudo znači nježan put – ali je kao sport sve samo ne nježan. Riječ je o borilačkoj vještini koja sadrži sve moguće elemente borbe – snagu, vještinu, spretnost, koncentraciju, poštovanje rivala…
“Neću reći da je najteži, ali jeste jedan od najtežih. Do rezultata je nevjerovatno teško doći, godinama radite da dođete do vrha, a onda vas trenutak nepažnje spriječi u tome. To su, međutim, sve životne lekcije i zato je ovo magičan sport”
Simbolično, džudo je u Japanu 1964. uvršten u program Olimpijskih igara, ali su žene dobile šansu da se takmiče na Igrama tek od 1992. i Barselone.
Olimpijski duh Jovana je osjetila 2021. godine u Tokiju – imala je čast da trenira u Kodokanu, duhovnom i sportskom hramu, svetilištu džuda, a da se takmiči u Nipon Budokanu, glamuroznoj dvorani koja je izgrađena za potrebe Olimpijskih igara 1964.
“Trenirati u Kodokanu, a takmičiti se u Budokanu – to je vrhunac i definitivno najljepši osjećaj u sportskoj karijeri”.
Jovana Peković je u mlađim kategorijama osvajala medalje sa najvećih takmičenja, bila je prvakinja Evrope za mlađe seniorke…
“Prezadovoljna sam karijerom. Bilo je uspona i padova, prepreka na putu, ljudi sa kojima sam morala da se izborim van tatamija. Često kažem da sam veće borbe vodila van tatamija, što me možda i remetilo i koštalo… Pravična sam, možda i previše, zato je bilo tih borbi”.
Jovana je naša najbolja džudistkinja, ali i posebna sportistkinja, jer je uporedo sa sportskom, gradila i akademsku karijeru – diplomirala je na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje, a zatim i odbranila Master i postala magistarka za sport, fitnes i turizam, nakon što je i osnovnu i srednju školu završila sa svim peticama.
“Pauzirala sam godinu nakon srednje škole, jer sam htjela da poslušam srce šta želim da radim u životu. Željela sam da na drugi način ostanem u sportu, u oktobru sam odbranila svoj master rad”, kaže Jovana.
“Jovana Peković kao student je bila model kroz etičke, moralne i kulturološke vrijednosti, koje se donose iz kuće, a zatim i kroz empirijska znanja koja je usvojila na tatamiju. Sve to je implementirala i kroz teorijska znanja”, kaže njen mentor, doc.dr Ivan Vasiljević, prodekan za nastavu Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje.
Biti vrhunski sportista i uspješan student – nije lako, ističe Jovana…
“Dešavalo se da odem na takmičenje i nosim knjige kako bih učila za ispite. Imala sam sreću da su profesori prije svega sjajni ljudi, koji su i sami osjetili čari sporta i koji znaju koliko je to teško, pa su uvijek imali razumijevanja za mene. Hvala im na tome, a i ja sam bila vrijedna i željela sam da sve to postignem”.
Na akademskom putu džudo nije bio Jovanina prepreka, naprotiv – samo motivacija…
“Kroz džudo gledam sve u životu, pa i obrazovanje. Uvijek sam znala koje su moje želje i moji ciljevi, koji su me vodili svakog dana, i u teškim momentima”, kaže Jovana.
“I meni i svim kolegama je drago kada vidimo ambicioznog studenta i sportistu. Ona je svoje sportske ambicije prenijela na tatami, a zatim i kroz obrazovanje koje je sticala i stekla”, kaže profesor Vasiljević.
Jovana ima 27 godina, a za manje od dva mjeseca pokušaće da ispuni još jedan sportski san – da dođe do medalje na Evropskom prvenstvu za seniorke, pred domaćem publikom, na takmičenju u Podgorici…
“To što se borimo pred domaćom publikom mnogo će nam značiti. Osjeća se i pritisak, jer želimo da se pokažemo u što boljem izdanju”, ističe Jovana, a u svom pokušaju da dođe do medalje imaće podršku profesora:
“Želim joj svu sreću u Podgorici, a svim srcem se nadam da će na obali Tihog okeana u Los Anđelesu 2028. ispiše najljepšu stranicu crnogorskog sporta”, poručio je profesor Vasiljević.
A Jovana pored sportskih ima i druge planove – ne želi da se zaustavi u procesu svog obrazovanja…
“Planiram da upišem doktorske studije. Ja sam neko ko voli da se nadograđuje u svakom smislu. Definitivno se neću ovdje zaustaviti”.
Ovaj tekst je napisan u sklopu projekta „Snažne i sportske“, a na osnovu Javnog konkursa Ministarstva
sporta i mladih za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija u oblasti sporta za 2024. godinu pod nazivom „Sport za sve-svi za sport“
