Od skromnih početaka do svjetskog vrha: Andrea Berišaj piše istoriju crnogorskog tekvondoa

Iza Andree Berišaj je najbolja godina u karijeri koju je na kraju krunisala nagradom za sportistkinju Crne Gore u izboru Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Medalje na važnim takmičenjima za mladu tekvondistkinju najava su uspješne 2026. godine.

„Definitivno više tekvondo ne smije da bude na marginama našeg sporta i ne smiju se dozvoliti nova odustajanja brojnih supertalentovanih takmičara. Znam kroz šta smo prošle moja, godinu starija, sestra Anđela i ja na putu do medalja na velikoj sceni. Devet godina treninga u podrumu kluba Besa u Tuzima nas nisu obeshrabrile, kao ni nedostatak društvene podrške i sumnje u perspektivu. Znale smo da će sve to biti prošlost ako radimo i vjerujemo u ispunjenje zacrtanih ciljeva. I pokazalo se da smo bile u pravu, uz bezrezervnu podršku roditelja i porodice ispunila sam plan za ovu sezonu“, rekla je Andrea na startu razgovora za „Vijesti“.

Karijeru je počela sa sedam godina u lokalnom klubu u Tuzima, a prije dvije godine prešla je u podgorički TK S3.

„Klub u Tuzima nije imao salu, još je u izgradnji, a trener S3 Vlado Stanišić je napravio salu koja je najbolja u Crnoj Gori za naš sport. U Podgorici ima i više mogućnosti za sparing dok sam u Tuzima sparingovala isključivo sa Anđelom. Jeste teško kada umorna nakon školskih obaveza moram da po nekoliko puta putujem u Podgoricu na trening, ali kada stanem na tatami sve to zaboravim. Pozitivno je i što mi “leže” svi predmeti i bez problema nižem petice. Tekvondo je meni više od sporta, obožavam treninge, borbe i takmičenja“, istakla je mlada takmičarka koja ističe podršku porodice:

„Pogledam odbojku, rukomet i ponekad fudbalasku utakmicu, ali uglavnom pratim dešavanja u mom sportu. Volimo da treniramo, a osim sa reprezentativnim trenerom Stanišićem u klubu radimo i sa Vladimirom Drakulovićem, dok nam roditelji plaćaju i personalne treninge. Porodica nam daje vjetar u leđa, a naš otac je zaljubljenik u borilčačke sportove. On, nažalost, nije imao uslova da trenira, a kada je nas odveo na prvi trening ni sanjao nije da ćemo napredovati baš do ovog nivoa“.

Naše tekvondistkinje polako grade svoju poziciju u društvu najboljih na svijetu.

„Pobjeđivale smo konkurentkinje iz najuspješnijih zemalja: Španije, Grčke, Srbije, Hrvatske, Južne Koreje, Turske… Tada smo postale svjesne da možemo, i da je samo njihova prednost u većem broju takmičenja, iskusnije su i starije. Eto, Anđeli su se na Evropskim olimpijskim igrama u Krakovu u mečevima za medalje – prolaz u finale i potom za bronzu, ispriječile prva i druga sa rejting liste, a ona je imala samo 17 godina. Potrebna je, dakle, sportska sreća da bi se napravio rezultat, jednostavno kalendar nije bio na njenoj strani. Potom povreda i operacija koljena u Zagrebu. No, uspješno se oporavlja, vratila se i biće konkurentna na narednim – Evropskom, pa Svjetskom prvenstvu.“

Ipak, poseban je zov Olimpijskih igara, najvećeg sportskog takmičenja na kojem se nada da će nastupiti i Andrea.

„Zacrtale smo da će Los Anđeles biti naš grad i spremamo se da napadnemo olimpijske medalje. Više nismo autsajderi, znamo šta treba da bi se osvojila medalja, a i s pravom očekujemo veću podršku crnogorskih sportskih institucija i društva. Crna Gora ima talentovane generacije u juniorima i kadetima i ne smiju se dozvoliti nova odustajanja velikih talenata, čemu smo svjedoci iz podruma u Tuzima, ali ni da reprezentativcima operacije povreda plaćaju roditelji.“

Brojna su odličja koja je osvojila, iako je na početku karijere.

„Meni su najviše, do ove sezone, značile juniorska evropska bronza u Rigi, a pogotovo finale juniorskog gran-prija u Bukureštu gdje sam uz zlato dobila priznanje za najbolju takmičarku nezavisno od kategorija. Bio je to okidač, spoznaja da mogu daleko. Nastupam u kategoriji do 67 kilograma, dok se Anđela bori u konkurenciji do 73 kilograma. Puno mi zato znače sparinzi s njom, jer smo i približno iste visine. Naravno, sada tehnologija poprilično štiti, nije kao nekada da moraš da udariš protivnicu da odjekne da bi ti upisali poene, ali su borbe i dalje opasne i traže maksimalnu pripremljenost i fokus.“

Trenira zajedno sa sestrom Anđelom, a kada se nađu jedna preko puta druge, zaboravljaju na porodične odnose.

„Borimo se na način koja će izvući “živu glavu”. Kako terniraš tako se boriš, to je sport i uvijek moraš da daš sve za pobjedu. Možda djeluje čudno sa strane, ali prije i nakon bespoštednih borbi moje konkurentkinje sa svjetske scene su mi velike i dobre prijateljice. Tatami je nešto drugio, a ovako privatno razmjenjujemo savjete, preporučimo dobru knjigu, film ili se informišemo o najnovijim trendovima. Najviše se zbližimo na kampovima i bilo bi super da ih ima više, jer na takmičenju je slobodan samo prvi dan, kada se može upoznati grad u kojem se takmičimo. Ta putovanja jesu veliko bogatstvo, bila sam u preko 15 država, jako lijepih. Ipak, na mene je najjači utisak ostavila Kenija, jer je ta šarolikost i specifičnost Afrike drugčija od svega na šta sam navikla.“

Andrea ističe dvije tekvondistkinje sa ovih prostora koje su osvajale olimpijske medalje.

„Rezultati pokazuju nesumnjiv talenat za ovaj sport u našem regionu. Ipak bih izdvojila Milicu Mandić i Aleksandru Perišić, jer su njihove priče inspirativne, jedinstvene i daju nadu da i mi možemo. Milica je sa svojim trenerom iz Srbije spavala u salama za takmičenja, ali je vjerovala i dokazala da može do olimpijskog zlata. Tačno je da je Aleksandra olimpijsko srebro osvojila za Sjedinjene Države, ali bez podrške i kao apsolutna autsajderka. Tako da vjerujem da je moguće, iako upada u oči da je oko moje konkurentkinje na takmičenju angažovano po desetak osoba – trener, kondicioni, ljekar, fizioterapeut, nutricionista, sportski psiholog…“

Kada su crnogorske takmičarke u pitanju, jedan čovjek radi veliki posao.

„Vlado Stanišić je nama na takmičenju sve to, sam nas vodi, a zbog naših godina on nam tamo još mora da bude i roditelj. Zaista je potrebna nevjerovatna ljubav, entuzijazam, ali i znanje za sve te napore“, poručila je Andrea Berišaj.