Aleksija Puteljas je najbolja fudbalerka svijeta – španska igračica, članica Barselone, dobila je dva najveća pojedinačna priznanja za 2021. godinu, Zlatnu loptu Frans fudbala i FIFA The Best nagradu.
Aleksija je za “Player’s tribune” ispričala svoju sportsku priču, uz poruku – fudbal ne poznaje polove.
“Nekada sam mislila da je Kamp Nou samo za muškarce. Kao djevojčica išla sam sa svojim roditeljima, tetkama, ujacima i bakama i dekama na stadion. Samo sam željela da sjedim što bliže igračima. Uvijek sam insistirala da se malo približimo, čak i ako je pogled bio gori. Samo sam želljela da budem dio akcije! Tada, da ste mi rekli da ću jednog dana kročiti nogom na tu travu, rekala bih: „Nema šanse… Ovdje igraju samo muškarci.“ Kada sam igrala tamo prošle godine, bilo je to ostvarenje sna koji sam imala od svoje šeste godine. Kada ste zapravo u svlačionici, ili na centru terena – vau – zaista morate da stanete i na trenutak shvatite sve. Mjesto koje izaziva poštovanje”, napisala je Aleksija.
“Slušala sam stvari poput „Ova djevojka ima nešto… Ona je posebna.“ Ali nisam baš obraćala pažnju. Samo sam htjela da igram fudbal. I igrala sam gdje god sam mogao. Dok moji roditelji piju kafu na trgu, zgrabila bih svoju loptu i šutirala uz zid, vratila im se preznojena, moleći za vodu. Toliko sam igrala na ulici da bih dobila velike modrice po nogama, i na kraju je moja mama rekla: „U redu, moramo da te upišemo u klub zbog tvojih nogu! (Ipak, nije uspjelo. I dalje sam igrala na ulici, a modrice su ostale)“.
“Moja fudbalska karijera počela je varkom. Porodica me je odvela u Sabadelj, gdje je sin porodičnog prijatelja već bio u timu, ali trenirala su djeca od najmanje osam, a ja samo imala samo sedam godina, tako da su roditelji morali malo da „prevare“ da bi me ubacili. Brzo sam igrala sa djevojkama koje su imale 11 ili 12 godina i vraćala sam se kući žaleći se roditeljima da ne mogu da šutiram loptu tako snažno kao one, ali mi se svejedno svidjelo”.
“Fudbal ne poznaje polove. Kao djevojčica, bila sam jedina djevojka koja se igrala sa dječacima na trgu ili u parku, ali nikada nije bilo problema. Nikad mi nisu rekli da ne mogu da igram, nije bilo uvreda. Niko nije podigao obrvu kada sam rekla da želim da bude fudbalerka. Znam da imam sreće zbog porodice koju imam i prijatelja sa kojima sam odrasla, ali moje iskustvo je ono što bi trebalo da bude primjer za svaku mladu djevojku. Nova generacija to treba da normalizuje. Fudbal pripada svima.
“Barselona je vjerovala u žene. Kada sam se vratila u klub 2012. godine, prošli smo nekoliko godina bez osvajanja titule. Jednostavno nismo mogli da to pređemo. Ali, klub se posvetio projektu. Znali su šta je potrebno za stvaranje uspjeha”.
