Ovo je životna priča djevojke koja igra srcem za Crnu Goru: Natašin put – od farme kokošaka do sjaja na Eurobasketu

Crnogorske košarkašice su hit Evropskog prvenstva, među osam su najboljih selekcija Starog kontinenta, u igri i za medalju i za plasman na kvalifikacioni turnir za odlazak na Olimpijske igre.

Čeka ih najteži zadatak u četvrtfinalu, meč sa Francuskom, ali predaje unaprijed neće biti…

Takav mentalitet imaju sve igračice, a u karakter se perfektno uklopila Amerikanka Nataša Mek, 25-godišnjakinja iz Teksasa.

Nataša, članica poljskog Lublina, odigrala je sjajnu grupnu fazu, posebno protiv Letonije, konstantno dobra u odbrani i skoku, pokazala je i napadački potencijal, a borbenošću pokazala da nosi sa ponosom crveni dres.

Zahvalna je na prilici koju ima, zahvalna je što uopšte igra košarku na ovom nivou, nakon što je u jednom periodu i prekinula karijeru da bi radila na farmi kokošaka u rodnom gradiću Lufkinu.

Nataša je prije dvije godine draftovana u WNBA ligu, uzeo ju je Čikago Skaj, nakon dvije sjajne sezone na koledžu Oklahoma Stejt, ali je odigrala samo tri meča, prije nego što je klub sa njom raskinuo ugovor. Imala je zatim i jedan nastup za Minesotu Links i to bi bilo sve od nje u američkoj košarci.

Ali, u pozadini stoji težak put djevojke koja je u trećem razredu srednje škole zapisala: „Želim da budem poznata košarkašica”.

Međutim, upravo je nedugo nakon što je otkrila svoje snove – ostavila košarku.

“Dozvolila sam da mi drugi ljudi uđu u glavu. I meni je neko veoma blizak ušao u glavu i rekao mi da uradim ovo, da uradim ono: ‘Košarka te nikuda neće odvesti’. Dakle, počela sam da vjerujem u to”, pričala je Nataša prije dbije godine za The Athletic.

Toliko je izgubila samopoštovanje da je sa koledža došla do toga da radi na farmi kokošaka…

Rastući problemi kod kuće, riječi bliskih osoba, ali i osjećaj zasićenosti igranja košarke 24 sata dnevno, sve je doprinijelo da Nataša napravi pauzu u sportu kojim se bavi od svoje treće godine.

„Mislila sam da sam završila. Nisam imala ljubavi prema tome „, pričala je.

Tako je otišla od košarke i zaposlila se u farmi “Pilgrim’s Pride” u rodnom gradu.

Provodila je dane šišajući krila pilićima!

„Kada sam prvi put stigla – miris je bio užasan. Proces je bio dug, hladan … moja stopala bi bila vlažna i mokra.“

Na poslu su je kolege zasipale pitanjima zašto ne igra košarku, a ona je, kaže, uporno odbijala, samo bi ponekad otišla u park i igrala se – sama.

Sve dok nije upoznala trenera Rendija Mekelvija, trenera malog koledža u Lufkinu, koji joj je ponudio da se vrati.

“Odbijala sam, ali sam se jedne noći zapitala da li zaista želim da budem u ovoj fabrici zauvijek kada bih mogla da radim nešto što volim i takođe da se obrazujem dok to radim”.

I tako se vratila…

U njenoj priči o usponima i padovima jedno poglavlje je rezervisano i za odnos sa majkom, sa kojom tokom srednjoškolskih dana dvije godine nije razgovarala, već je živjela kod babe i djeda.

Pomirenje je počelo kada je njena majka Boni Li poslala poruku svojoj ćerki 2017. da joj kaže da se ponovo udaje.

 „Biću tamo“, odgovoril je Nataša.

Njih dvoje su popravili svoju vezu, a Boni Li je pomogla kćerki da ponovo zavoli košarku i da se vrati igri

„Moje putovanje ne naučilo mnogim stvarima. Prešla sam dug put od nezrelosti do zrelosti. Sada pokušavam da budem najbolja osoba koja mogu da budem, najbolji saigrač. Sve što treneri traže od mene, trudim se da uradim. To je proces učenja. Ne kajem se zbog toga. Učim da ne dozvolim nikome da vas kontroliše ili da vam postavlja svoja ograničenja. Dobro je pogledati unazad i vidjeti dokle ste stigli”, kazala je Nataša.