Put ka ostvarivanju sportskih snova i želja pun je prepreka, odricanja i teških odluka.
Jedna od najtežih je svakako – odvajanje od porodice.
Često se mladi ljudi zbog svog sportskog napretka na taj korak odluče vrlo rano, po čemu se, takođe, razlikuju od svojih vršnjaka.
„Sportfem“ će kroz priče naših talentovanih i uspješnih sportistkinja pokušati da „dočara“ taj put i sve što nosi.
****
Ana Baletić profesionalno igra košarku više od dvije decenije. Uskoro će 37, ali ne želi da se odvoji od parketa, lopte i koševa, jer se u tom ambijentu najbolje i osjeća.
Trenutno je u Španiji, u ekipi Ausarto iz Barakalda, koji se takmiči u LF2 ligi, trećem rangu španske košarke.
Počela je u rodnom Nikšiću, u nekadašnjem Rolingu, a već sa 16 godina odlučila da ide dalje.
“Moj prvi odlazak od kuće je bio sa 16 godina zbog angažmana u KK Vojvodina. Odvajanje od porodice i donošenje tako velike odluke nisu bili jednostavni, ali vjerovatno bi bilo mnogo teže da moj tata nije bio dio tog tima i da nijesam pronalazila snagu i oslonac u njemu”, kaže Ana Baletić za Sportfem.
Njen otac Miodrag Baletić bio je jedan od najcjenjenijih košarkaških stručnjaka na ovim prostorima, imati njega kao trenera i svojevrsnog mentora bila je, sigurno, i privilegija. I dok je otac razumio put sportiste, odnos sa majkom je, jasno, morao da bude drugačiji.
“Pretpostavićete svi da je mami najteže pao moj odlazak u Novi Sad, iako je iz perspektive igračice razumjela moju želju za napredovanjem – ali iz perspektive majke nije bilo jednostavno. Još je u meni živ taj trenutak odlaska, njenog zagrljaja i riječi: ‘Čuvaj se, sine!’”, ističe Ana Baletić, jedna od najboljih naših košarkašica svih vremena, članica prvog našeg nacionalnog tima, učesnica evropskih prvenstava… .
I kao 16-godišnja djevojčica znala je da je košarka njena ljubav i njen izbor.
“Sa 16 godina niko nije dovoljno zreo da samostalno donosi tako važne odluke, ali košarka je zahvaljujući mom tati u mojoj krvi. Sa njom sam rasla, odrastala i sazrijevala. Lopta je postala moj zaštitni znak, a sala mjesto na kom se najprirodnije osjećam”, ističe Ana.
Sa ove vremenske distance, te životnog i sportskog iskustva, ističe da svaki novi korak i novi početak – a imala ih je mnogo, u raznim klubovima i zemljama – nije lak.
“Ni jedna promjena nije jednostavna. Ali, vremenom se čovjek navikne na takvu vrstu života i ja na to ne gledam kao na mučnu stranu ovog posla, naprotiv. Radujem se svakom početku. I danas, kao i tada”.
Uvijek je, što je veoma važno, imala podršku porodice.
“Odvajanje od roditelja u tom ranom periodu života može da bude mač sa dvije oštrice. Mladi ljudi napuštanjem porodičnog gnijezda, gdje bivaju ili bi makar trebalo da budu ušuškani, dobijaju ubrzan kurs života. Moja porodica je moja snaga, moje utočište i sigurna luka. Ne postoji neko ko njih može zamijeniti. I svi su na različite načine pomogali i bili podrška. Ipak, ako govorimo o sportu, tu je najveće ‘breme’ ponio moj tata, koji me je znalački i sa puno mudrosti vodio kroz život. Na terenu savjetima i očinskom ljubavlju, nikada ne mješajući taj odnos otac – kćerka na terenu”.
Da li zaista može da bude tako, da li otac može da napravi razliku…
“Odgovorno tvrdim da je u mnogim situacijama teže bilo meni nego mojim saigračicama i da sam vrlo često znala i da ponesem i njihov ‘teret’ . Ipak, to mi je dalo dodatnu snagu i mudrost, učinilo me najponosnijom kćerkom koja je od najboljeg učila kako reagovati u teškim trenucima, kako baš tada ostati svoja, postati još hrabrija i suočiti se sa svim izazovima koje sam prošla, a i koji su trenutno ispred mene”.
Ana Baletić ne smatra da ne postoji razlika u tome da li sportski put daleko od kuće rano počinju da grade dječaci ili djevojčice.
“Ne bih generalizovala, niti dijelila nas po bilo kojoj osnovi. I ne smatram da će jedno muško dijete lakše podnijeti nedostatak porodice u svom životu, neku povredu ili manjak druženja sa drugarima iz klupe (što u biti prati sportiste) – nego jedna djevojčica u tom uzrastu ili obratno. Bol je bol, nelagoda je nelagoda i zavisi od nas samih da li ćemo gledati u nju kao na mogućnost rasta i sazrijevanja ili kamen spoticanja. To nema veze sa polom, već sa onim od čega smo satkani – neki to zovu gen, neki hrabrost, a mnogi ludost”, kaže Ana.
Uvijek je interesantno kada vrhunski sportista na kraju, ili pri kraju, karijere podvuče crtu – da li sport više daje nego što uzima.
“Svijet sporta je vrlo specifičan. Ljudi vide ono najljepše u njemu – naša putovanja, trofeje, medalje, pune tribine, povaljivanje u medijima… Ipak, iza toga stoji mukotrpan rad, velika odricanja, učenje, treninzi pod upalama mišića, povrede, zavoji… To je onaj manje lijep dio sporta koji nas najviše oblikuje. Trening nakon treninga, svaka lopta završena u košu, svaka isplanirana i naučena akcija, svaka istrčana dužina dau poseban pečat našoj ličnosti i modeluje je na fin način. Ma čime se bavili u životu i šta god odlučili da bude vaša životna profesija, nemoguće je opstati u njoj bez velikih odricanja, rada, discipline, predanosti i ljubavi prema onom što radite. Sve ostalo je samo pokušaj bavljenja nečim. Svako ko je profesionalac u svom poslu zna o čemu govorim”, kaže Ana.
U svakom slučaju, velika vrijednost sporta je to što pomaže u izgradnji ličnosti i karaktera, ali samo pod određenim “uslovima”.
“Nijesu svi ljudi spremni da idu čistim, ali težim putem do svog sna. Ja sam naučena da hodam na taj način, što je kasnije i postalo dio moje osobenosti. Ne mogu reći da je lako boriti se konstantno, ali hodati ponosno i uzdignute glave – to nema cijenu. A posebno je teško godinama biti u samom sportskom vrhu. Zato i mnogi odustaju”.
Ana nije odustala ni kada je bilo teško, ni kada su je povrede na duže odvajale od terena, ni nakon teških životnih situacija. Valjda zato i toliko dugo traje…
“Mlade generacije bih savjetovala da poslušaju onaj osjećaj u sebi, koji sam i sama imala znajući sa prvim dvokorakom da će košarka biti moja sudbina. Istovremeno bih im poručila da budu u čvrstoj sponi sa porodicom, da rade marljivo, da se ne libe da odrade trening više, da se edukuju, da se ne osvrću oko sebe i da se ne upoređuju ni sa kim”, kaže Ana, uz poruku onima koji dolaze:
“Ovo je nekada moj tata govorio meni, a sada ja govorim vama : Znam da možete i znam da vrijedite! Srećno!”.
Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija
