Put ka ostvarivanju sportskih snova i želja pun je prepreka, odricanja i teških odluka.
Jedna od najtežih je svakako – odvajanje od porodice.
Često se mladi ljudi zbog svog sportskog napretka na taj korak odluče vrlo rano, po čemu se, takođe, razlikuju od svojih vršnjaka.
„Sportfem“ će kroz priče naših talentovanih i uspješnih sportistkinja pokušati da „dočara“ taj put i sve što nosi.
***
Ženski fudbal je, bez sumnje, najbrže rastući sport na svijetu.
Barselona obara rekorde po posjećenosti, najveće mečeve na Nou kampu gleda preko 90.000 ljudi, predstojeće Evropsko prvenstvo u Engleskoj je odavno rasprodato…
U Crnoj Gori je fudbal dugo bio “tabu tema” za djevojčice i djevojke, prosto i jednostavno – sport bez tradicije.
Iz takvog okruženja u kome je igra sa loptom nogama bilo isključivo vezano za dječake, Slađana Bulatović je uspjela da se izdigne, da izdrži i da se dokaže. Da napravi sportsku karijeru…
Ona je kapitenka naše fudbalske reprezentacije, četiri godine igra u najjačoj evropskoj ligi – u Španiji.
Sve je počelo prije skoro dvije decenije, u Podgorici, na betonu i poljani, a već sa 16 godina, Slađa je napravila prvi ozbiljan korak.
“U potrazi za ljepšom budućnosti i nadom da ću ostvariti svoje fudbalske snove, odlazim od kuće sa 16 godina kako bih se prikljucila tada najtrofejnijem ženskom fudbalskom klubu na Balkanu, Mašincu iz Niša”, kaže Slađa za Sportfem.
Djevojke iz Crne Gore rano su se odvajale od porodica zbog sporta, ali – zbog fudbala, malo ih je bilo prije nje.
“Iako sa malo godina, vjerujem da sam u tim trenucima bila dovoljno zrela da shvatim da je odlazak od kuće jedini način da pružim sebi priliku da napravim nešto u sportu koji neizmjerno volim. Sigurna sam da je mojoj porodici to bila jedna od najtežih odluka u životu, i neizmjerno sam im zahvalna što su vjerovali u mene i što su moj jedini i pravi oslonac svih ovih godina”.
Fudbalerka iz Podgorice – tako neobično u to vrijeme. Pritom, svega 16…
“Sjećam se da je teško bilo navići se na takav stil života, na novo okruženje i na činjenicu da je moja porodica daleko od mene”, kaže Slađana.
U Nišu je imala, kaže, sreću što je zatekla Suzanu Vujošević, takođe našu fudbalerku.
“Sa njom sam dijelila svlačionicu u Mašincu, kasnije i u reprezentaciji, a ona mi je nesebično pomogla u mom odrastanju u Nišu, koje sada pamtim kao jedno od najljepših fudbalskih sjećanja”.
Tek djevojčica, daleko od kuće, u novoj sredini, nije bila svjesna da li je odluka da se baš tako posveti fudbalu bila prava.
“U teškim momentima prevladavao je nekad i strah, koji je nosio sa sobom ogroman teret i pitanje ‘Da li je vrijedno?’. Nakon nekoliko mjeseci dobila sam odgovor na to pitanje u obliku običnog lista papira na kojem je pisalo da sam pozvana za predstojeću utakmicu Lige šampiona protiv Arsenala iz Londona. Mojoj sreći nije bilo kraja. ‘Ovo je samo početak jedne lijepe priče’, pomislila sam”, sjeća se 27-godišnja fudbalerka.
U Mašincu je rasla i kao sportistkinja i kao osoba. Dobro zna kroz kakve je situacije prolazila…
“Smatram da je svaki rani odlazak od kuće zbog boljeg života mač sa dvije oštrice, pogotovo u sportu, jer sport, baš kao i život, zna da bude okrutan. Mentalna snaga igra veoma bitnu ulogu, ako ne i najveću, u odrastanju i sazrijevanju sportiste. Situacije koje nosi sport i koje nameće, bez vaše kontrole, često znaju da budu bolne i nepravedne. Takve situacije su upravo ono što formira čovjeka kao jaku i zrelu ličnost i one su sredstvo i najjače oružje u odrastanju i razvoju profesionalnog sportiste”.
Ali, da ne bude zabune – sport na kraju, najčešće, donese ono najljepše…
“Postoje i pobjede i porazi, euforija i tuga, sve je to dio sporta. Meni je fudbal donio nova i lijepa poznanstva, a stekla sam prijateljstva, od kojih neka traju godinama. Proputovala sam većim dijelom Evrope, upoznala razne kulture i običaje, govorim dva jezika… To je neprocjenjivo”, kaže Slađa, koja je nakon Mašinca i Niša, igrala fudbal u Banja Luci, pa tri godine u Budimpešti (Ferencvaroš), a posljednje četiri u Španiji – u Albaseteu i madridskom Rajo Valjekanu.
“Fudbal je najteži, ali i najljepši put do sreće koji jedan sportista moze da osjeti i pronađe. Svako odricanje, žrtva i veliki trud u fudbalu se duplo nagrađuje i to su trenuci kada shvatiš da je bilo vrijedno okrenuti leđa starom životu u Podgorici i započeti neki novi, u tuđini, ali život pun izazova i lijepih iznenađenja. Zato nove generacije savjetujem da zgrabe hrabro svaku priliku koja im se pruža u svijetu sporta, da vrijedno rade i ne plaše se da rizikuju jer – u riziku leži nagrada”.
Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija
