Rane na nogama, ugnjetavanje, sramota za porodicu… Preživjela je sve da bi ispunila snove, a sada je jedna od najboljih na svijetu

Od malog sela u Malaviju do vrha evropskog fudbala, putovanje fudbalerke Tabite Čavinge bilo je puno teškoća, ali i velikih uspjeha.

„Od svoje pete godine, fudbal je bilo sve o čemu sam mislila. Samo sam željela da igram, da trčim za loptom, da svakog dana budem bolja“, priznala je za L’ekip.

Međutim, u Malaviju fudbal nije bio za djevojke. U društvu u kojem je odrasla, od žena se očekivalo da ostanu kod kuće, rade i odgajaju djecu, a ne da slijede svoje snove, a kamoli da se bave „muškim“ sportom.

Za Tabitu, fudbal je bio oblik slobode, ali i pobuna protiv društva koje je gledalo s prezirom na nju. Roditelji su je kažnjavali svaki put kada bi je vidjeli kako igra i nazivali je „sramotom“ porodice. Uprkos odbacivanju najbližih, nije odustajala.

Često je situacija bila i teža od samih prijekora.

Kroz sopstvene riječi opisuje koliko je stroga bila disciplina u njenom domu, gdje su kazne bile česte, a svaka nepokornost nosila posljedice.

Bilo je trenutaka kada je osjećala da ne može da slijedi svoje snove zbog stalnog zlostavljanja, ali fudbal joj je davao snagu da nastavi.

Teškoće se nisu završavale samo u porodičnom krugu – u zajednici u kojoj je odrasla, djevojčicama nije bilo dozvoljeno da igraju sa dječacima.

Tabita, koja nije željela da se povinuje tim „pravilima“, često je bila meta uvreda i maltretiranja. Ovo ugnjetavanje samo ju je učvrstilo u odluci da ode i ostvari svoj san negdje drugo.

Za L’ekip je ispričala kako se svakog popodneva skrivala u uličicama iza kuće, bosa, i igrala sa dječacima. Koristila je lopte napravljene od plastičnih kesa i konopaca, a igrala je sve dok sunce ne zađe.

„Nije me bilo briga što su mi noge bile pune rana. Sve što sam željela bilo je da nastavim da šutiram loptu. Ožiljci od teških uslova igre bili su vidljivi, ali sam znala da je fudbal moj jedini izlaz iz ugnjetavanja i ograničenih mogućnosti koje sam imala u svom kraju“, dodala je.

Fudbal je za nju postao pitanje života i smrti. Sa 18 godina napustila je Malavi i otišla u Švedsku.

„Znala sam da ne smijem da doživim neuspjeh. Povratak u siromaštvo nije bila opcija…“

Tamo je počela da gradi svoju karijeru, postigavši 39 golova u 17 utakmica – 2017. godine u švedskom timu Kvarnsveden igrala je sa našom Armisom Kuč.

Godine 2018. potpisala je za kineski klub Jiangsu Suning, s kojim je osvojila Kineski kup 2019. Potom je igrala za Vuhan Jiangan, 2022. godine otišla na pozajmicu u Inter, godinu kasnije prešla u PSŽ, a od 2024. nosi dres Liona.

Kao kapitenka reprezentacije Malavija, nikada ne zaboravlja svoje korijene.

Osnovala je fudbalsku akademiju u svojoj domovini i finansijski pomogla svojoj porodici da se oporavi.

Danas joj je cilj da osvoji vrh Evrope.

“Želim da igram finale Lige šampiona i da pobijedim“.

Ona je dokaz da se snovi ostvaruju uz posvećenost i naporan rad.

Tabita Čavinga je prošle godine bila jedna od kandidatkinja za Zlatnu loptu.