Pratite nas

Rukomet

Šampionska sjećanja iz Podgorice i Bojanino obećanje: Dragana Cvijić i nezaboravnih šest godina u Budućnosti

Dragana Cvijić, FOTO EHF archive

Dragana Cvijić, sjajna srpska rukometašica, ostavila je veliki trag u Podgorici.

Šest godina je nosila dres Budućnosti, sa kojom je podigla dva trofeja Lige šampiona.

U rubrici na zvaničnom sajtu EHF-a – “This is me” – sada 33-godišnjakinja sjeća se dana provedenih u Crnoj Gori.

U Budućnost je došla 2011. i to povrijeđena – prednji ukršteni ligamenti –  iz Krima.

“Dobila sam poziv od Predraga Boškovića i Dragana Adžića da dođem u Budućnost. Imali su viziju za mene, rekli su da ću igrati mnogo i poslije nekog vremena sam odlučila da prihvatim. U Podgoricu sam se preselila u martu 2011. da treniram sa njima i da se vratim u novu sezonu. Oni su te godine igrali polufinale Lige šampiona i imala sam želju da podignem taj trofej.

Budućnost je bila nevjerovatna. Možda jedan od najboljih timova u kojima sam igrala. Osvojiti dvije titule Lige šampiona za tri godine je teško opisati. Ali moram da dodam da neka od finala koje sam kasnije izgubila takođe imaju posebno mjesto u mom srcu, kao prošle sezone sa FTC-om, i sa Vardarom – nevjerovatne sezone koje se završavaju na nevjerovatan način.

Međutim, prvi trofej je zaista ostavio trag. Priča u pozadini lično je važna za mene”, napisala je popularna Cvija.

“U Budućnosti sam se sve vrijeme družila sa Bojanom Popović i Majom Savić. Dvije legende i nevjerovatne igračica koje su živjele i žive rukomet. Maja i Bojana su imale veliki uticaj na mene i još imaju.

Kao što sam rekla, željela sam da podignem trofej Lige šampiona i vjerovali ili ne, Bojana Popović je imala trofej kod kuće – poklonila joj ga je Anja Anderson.

Jednog dana u decembru 2011. pozvala me je i rekla ‘dođi da vidiš’.

Bila sam toliko uzbuđena. Idem kod Bojane kući da vidim trofej Lige šampiona, idem u kuću igračice koje sam gledala na TV-u.

Mislim da sam napravila najmanje 300 fotografija sa trofejom. Podigla sam ga, pretvarajući se da sam ga zaista osvojila. Bojana me je pogledala i rekla:

‘Ako ove sezone osvojimo Ligu šampiona, ti ćeš biti prva koji će podići trofej. Ne ja kao kapitenka, već ti’.

Gledala sam u čudu. Od tog trenutka ništa me nije moglo spriječiti da se borim na terenu za pobjedu.

Međutim, u martu 2012. ponovo sam se povrijedila. Isto koljeno, ista povreda kao u Krimu. Ne mogu da opiše koliko sam bila razočarana. Već smo obezbijedili plasman u polufinale i imali smo samo jednu utakmicu protiv Valčee u grupi 2. U drugom poluvremenu sam pokidala ukrštene ligamente i poslije snimanja magnetnom rezonancom rekli su mi da je potrebna operacija. Briznula sam u plač. Svi su bili uz mene, predsjednik Bošković mi je rekao da je važno da se dobro oporavim, da sam još mlada.

Tvrdoglava, kakav sam bila, rekla sam mu:

‘Igraću. Nije me briga, naći ću način da igram i operišem se poslije sezone.’

Bila sam spremna na sve samo da dođem do finala i možda do trofeja.

Zaista su mislili da sam luda. Ali ostala sam pri svojim riječima. Dvije nedjelje sam radila vježbe, sedam dana prije polufinala protiv Larvika vratila sam se na teren. Pobijedili smo u prvoj utakmici i ja sam bila igračica utakmice.

Adrenalin mi je dao novu energiju. Dobili smo i revanš, a onda smo čekali mjesec dana na finale. Naježim se i danas.

Dragana Cvijić, FOTO EHF archive

U prvom meču u Đeru izgubili smo 29:27.

Bila sam tako tužna, ali mi je Bojana rekla da zapišem sva svoja osjećanja. Zatim da ih ponovo pročitam prije revanša. Ja sam uradila to.

Sve te emocije, moram reći da su mi zaista pomogle.

Drama u Podgorici, odlična atmosfera, luda utakmica i na kraju smo pobijedili 27:25. Trofej je bio naš; svi moji snovi su se ostvarili.

A da li se sjećate Bojaninog obećanja? Ispunila ga je. Ja sam taj istorijski trofej podigla u Morači 2012. godine.

Njen potez mi je pokazao koliko je sjajna igračica i velika osoba.

Tada me je naučila, ako sam kapitenka tima, kako da budem tu za svoje saigračica i da pomažem mlađim. Ako ponovo osvojim titulu u Ligi šampiona, uradila bih isto – dala bih nekom drugom radost podizanja trofeja – prvi put.

Dragana Cvijić, FOTO EHF archive

To je pravo bogatstvo sporta. Ne rezultati i trofeji. Ljudi su. Oni postaju dio vašeg života čak i kada nema rukometa. Oni postaju vaši prijatelji i podrška, uz vašu porodicu”, zapisala je Dragana Cvijić.

“Druga titula je takođe bila posebna jer smo je osvojili bez iskusnih igračica koje su nas vodile tri godine ranije.

Milena Raičević, Kristina Neagu, Suzana Lazović, Katarina Bulatović… sada su one bile liderke. Bila je sjajna priča te 2015.

Šest godina provedenih u Podgorici ostavilo je ogroman trag u mom životu”.

Ovaj tekst je finansiran sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija Ministarstva kulture i medija.

Klikni i komentariši

Ostavite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Reklama

Ovo morate vidjeti

Više u Rukomet