U decembru ove godine biće decenija od jednog od najvećih uspjeha u istoriji crnogorskog sporta – osvajanje titule prvaka Evrope ženske rukometne reprezentacije.
Taj 16. decembar je dan koji se pamti, tog dana su „lavice“ postale zlatne.
Dio tog tima bila je Sara Vukčević, tada 20-godišnja talentovana igračica.
Deset godina je prošlo, Sara je sada pred odlukom da na kraju sezone i završi karijeru.
Šta se dogodilo u međuvremenu – priča za Sportfem iz Mađarske, zemlje u kojoj je gradila karijeru i upoznala ljubav svog života.
Sportska i emotivna strana su u Sarinom slučaju bile neodvojive, a kada se podvuče crta nije bilo ni potrebe da bude drugačije, jer je ispunjena i kao rukometašica i sada već kao žena.
„Imam još adrenalina i želje da treniram i igram, ali mislim da je ostalo još samo nekoliko mjeseci. Da mi je neko rekao da ću igrati do 30. godine ne bih vjerovala, ali eto – ‘izgurala’ sam, a sada je vrijeme da se ostvarim i kao majka“, kaže Sara za Sportfem.
Kao tek punoljetna još 2011. godine napustila je Budućnost, koja je u to vrijeme bila super-moćan tim, u kome, zbog žestoke konkurencije ne samo na njenoj poziciji – pivota, nije mogla da dobije minutažu potrebnu za njen igrački razvoj.
Mađarska i Erd bili su njen izbor, a ispostavilo se i početak priče koja traje i danas, sa pauzom od jedne godine provedene u Rumuniji.
U mađarskom rukometu je stekla reputaciju, igrala je šest godina u elitnom rangu, od čega četiri u Erdu, a dvije u Vacu, gdje ju je kao trener vodio Uroš Bregar, dugogodišnji trener Krima i reprezentacije Slovenije, a aktuelni selektor Srbije.
„Dolazak u Mađarsku je bila prava stvar, ali sam se u jednom momentu i zasitila i lige, i zemlje, i mentaliteta. Ne mislim ništa u negativnom kontekstu, već jednostavno – željela sam da probam nešto novo, da ne bude da sam cijelu karijeru provela u inostranstvu, a zapravo samo u jednoj zemlji“, priča Sara.
Da je u mađarskom rukometu stvorila ime pokazao je i poziv rumunskog Olčima, koji se sada zove Ramniku Valčea, a koji je u prethodnoj deceniji četiri puta igrao fajn-for Lige šampiona, bio i vicešampion Evrope. Bilo je to 2017. godine.
„Bilo je to sjajno iskustvo, drugi dio te sezone sam odigrala zaista na visokom nivou da su se ljudi iz kluba pitali kako igram tako dobro iako znam da na kraju sezone idem…“, sjeća se Sara.
Baš tada je bila na nekoj vrsti životne i sportske raskrsnice. Njena veza sa rukometašem Markom Vasićem postala je ozbiljna, a razdvojenost predstavljala i problem i „patnju“.
„Niti je on bio blizu Budimpešte, niti sam ja bila blizu Bukurešta, bili smo toliko daleko da smo morali da promijenimo i po dva aviona, pa i autobus, kako bismo se vidjeli, i to u pauzama od obaveza u klubova. Znate, djevojke znaju i da se zaljube…“, uz osmjeh kaže Sara.
I zato je Mađarska bila sudbina, vratila se i da bi igrala i da bi bila blizu svom današnjem vjereniku…
„Sa jedne strane, postoji žal zbog nekog profesionalnog puta, jer nisam ispunila želju da igram važnu ulogu u nekom klubu Lige šampiona, a imala sam ponudu Krima. Uroš Bregar me zvao da dođem, sam njegov poziv i poziv takvog kluba je velika čast… Ali, odabrala sam drugi put, apsolutno ispravan… Nakon sezone u Mosonmađarovaru, od 2019. igram za Čurgo, isti klub u kome igra i Marko“, kaže Sara.
Gdje je u njenoj rukometnoj priči reprezentacija Crne Gore, Sara je, može se reći – zaboravljena „lavica“.
„Neke sportiste tokom karijere ne zaboli ni prst. Zavidim im i divim im se. Ja sam imala povrede koljena, ramena, prvu operaciju još prije 12 godina… Nema šta nisam povređivala, to sada, kada se bliži kraj i kada ulazim u finiš karijere, dobro osjećam. U svakom slučaju, povrede su me sputale da dam mnogo više za našu selekciju. Sjećam se 2016. – sa fizioterapeutom Vladimirom Gapićem ostajala sam do pola dva ujutro na terapijama samo da bih mogla makar da budem spremna da konkurišem za Olimpijske igre. Nije se namjestilo, i to je sastavni dio sporta. A koliko mi je bilo teško – samo ja znam“.
Njeno ime će zlatnim slovima biti upisano u istoriju crnogorskog rukometa i sporta, osvajanjem zlatne evropske medalje, ali njoj jedna druga medalja ima posebnu važnost.
„Možda je malo čudno, ali bronza sa juniorskog šampionata svijeta iz Južne Koreje za mene je nešto što je možda i obilježilo moju karijeru. U tom sjajnom timu sam imala ulogu, igre na tom prvenstvu su me dovele do prvog tima Budućnosti, otvorile vrata, pa i na neki način odredile moj život…“, ističe Sara.
U crnogorskom rukometu nije odavno, nije dugo ni bila, ali kaže da pamti, zapravo ne da pamti, nego da može još i da osjeti atmoferu „Morače“ i euforiju koja je pratila Budućnost.
„Bila sam jedna od najmlađih tada, za mene je to i dan danas nezaboravno iskustvo. Puna dvorana dva sata prije meča, baklje, navijanje sa tribina, nas igračica sa klupe… Tako nešto u rukometnom svijetu ne postoji nigdje drugo“, emotivno zaključuje podgorička djevojka, koja je sportsku i životnu sreću pronašla daleko od kuće, ali koja Podgoricu i Crnu Goru uvijek doživljava kao dom.
Ovaj tekst je dio projekta finansiranog kroz Fond za pluralizam Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija
