Skandal u njemačkom rukometu: Psihički teror i seksualno uznemiravanje u klubu iz Lige šampiona

Veliki skandal nedjeljama traje njemačkom ženskom rukometu i u Borusiji Dortmund.

Prvo su dvije njemačke reprezentativke Mia Zoke i Ameli Berger podnijele zahtjev za raskid ugovora i istovremeno se obratile nezavisnoj organizaciji koja se bavi nasiljem i zlostavljanjem.

Uprava kluba je pokušala da ublaži kontroverzu i igračice su preuzele odgovornost rekavši da jednostavno ne žele više da pripadaju klubu.

Zatim je 19. septembra Dortmund otpustio trenera Andrea Fura, dodajući da ta odluka nije povezana ni sa čim drugim, već samo da su igrači i javnost toliko oštro kritikovali trenera da je skoro nemoguće da se koncentriše se na rukomet.

Dva dana kasnije, Rukometni savez Njemačke je saopštio da Fur više neće biti na čelu U19 reprezentacije.

Njemački mediji javljaju da je više od 20 rukometašica prijavilo optužbe na račun ponašanja Andrea Fura, a nakon izbijanja slučaja, sve više igračica prenosi iskustva o atmosferi u Dortmundu.

Švedska reprezentativka Klara Monti Danijelson igrala je u Borusiji u sezoni 2020/21, sada je u francuskom Šambreu.

„Nikad ranije nisam vidjela nešto slično, nikada nisam doživjela toliku mentalno iscrpljenost“, rekla je ona.

Prisjetila se jednom kada je Fur tražio od svojih igrača povratnu informaciju nakon utakmice, ali kada je jedna od njih iznijela svoje mišljenje, trener je pobijesnio.

“Nisam ulazila u razgovor s njim, i jako me je sramota. Ali, nisam mogla da podnesem takvo ponašanje. Znala sam da ću, ako prihvatim ovaj sukob, morati da se borim sa trenerom tokom cijelog treninga. Nisam mogla da izgovorim nijednu riječ, i danas se toga stidim.“

Fur je, takođe, optužen za rasističke komentare, ali Danijelson to nije doživjela. Kaže, međutim, da je sve djevojke držao pod psihičkim terorom.

Znao je, kaže Danijelson, da je rasplače.

„Urlao je na mene tokom meča, nastavio u svlačionici. Oči su mi bile pune suza, rekao je: ‘Hoćeš li sada početi da plačeš?’ Misliš li da će ti biti bolje?… Onda je poslije utakmice rekao da će možda morati da me rasplače svaki put da bih bila bolja. Polako me je lomio…”

Ona tvrdi da je i uprava kluba pogriješila, jer je mogla da primijeti da nešto nije u redu.

„Svake godine je odlazilo deset djevojaka i to je bio jasan znak da nešto nije u redu. Znam da su se mnoge osjećale veoma loše psihički. Posjetile su psihologa tokom i posle sezone, dvije su potpuno prestale da igraju rukomet, a tek nedavno su se vratili“.

Iz njemačkog kluba pobjegla je i Šveđanka Žaklin Moreno, iako je 2020. godine osjećala da joj se ostvario san iz detinjstva ugovorom sa Dortmundom.

„Bila sam tako srećna i uzbuđena i sjećam se da sam nazvala mamu i rekla da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme“, rekla je ona.

„Ali lijepo okruženje u kojem sam bila postepeno je postajalo sve gore i destruktivnije. Mnogi su govorili da mi je karijera u usponu, da računaju na mene u reprezentaciji, ali nekako nisam mogla da se radujem tome, nisam. Ne vidim ljepotu u tome. Vidjela sam da život o kome sam sanjao nije tako zabavan kao što sam mislila da će biti. Svaki dan je bio preživljavanje“.

Toliko je izgubila vjeru da je rukomet više nije interesovao.

„Ako sam počela na klupi, osjećala sam se lijepo, jer tada Fur nije vikao na mene. Izgubila sam samopoštovanje, preispitivala sam sebe kao osobu i kao igračicu. Sjećam se da sam gledala na sat tokom treninga i odbrojavala minute do kraja. To sam radila i tokom meča.“
U timu je vladalo jedinstvo u tome što su sve bile u istoj ravni.
„Negdje smo i mi djevojke doživjele isto i zbog toga nalazile utjehu jedna u drugoj. Mogle smo da podržavamo jedna drugu u užem krugu, i bilo je sjajno što nismo bile same. Sve smo bile plijen tog čovjeka.“

Nije željela da ulazi u previše detalja, ali je prenijela neka svoja iskustva.

„Uopšteno govoreći, radili smo u ekstremnom psihološkom teroru i u destruktivnom okruženju gdje ljudi uopšte nisu smjeli da otvore usta. Ako jesu, loše su tretirani. Čak i u slobodno vrijeme su nas kontrolisali, osjećala sam se kao da gubim sebe. Nikada se nisam toliko plašila da kažem šta mislim. Bili smo izloženie i seksualnom uznemiravanju. Napisao je saigračici da imam najljepšu zadnjicu. Trener to ne bi trebalo da kaže. Takve mentalne stvari ometale su fokus na rukomet. A najbolesnije je što počnete da normalizujete situaciju, pošto ste u njoj svaki dan“.

Moreno je raskinula ugovor a nije imala novi klub. Prošlog ljeta se vratila kući u Stokholm bez razmišljanja o rukometu.

„Osjećala sam se kao da ću umrijeti ako zaigram. Radila sam kao lični trener da bih se zaokupila nečim drugim. Preživjela sam traumu i osjećala sam se kao da ne mogu više. Da ste me pitali prije dva mjeseca, rekla bih da nikada više ne želim da igram rukomet. Ali sada mi stvarno nedostaje i nisam spremna da ga odbacim zauvijek”.