Slavica Krstevska je jedna od onih djevojčica koje svakog dana sa rancem na leđima idu na trening.
Njen put vodi do – fudbalskih terena.
Slavica ima 17 godina, fudbalerka je Budućnosti i reprezenativka mlađih selekcija Crne Gore.
Fudbal je, pomalo neobično, zavoljela uz pomoć i podršku muških članova porodice…
“Ljubav prema fudbalu je počela zahvaljujući mom bratu i ocu, koji obožavaju ovaj sport i prate svaku utakmicu. Moj brat, koji je od mene stariji gotovo 12 godina, trenirao je fudbal, i oduvijek mi je bio idol. Uvek sam se ugledala na njega, on me je i podstakao da zavolim fudbal i da se zainteresujem za sve što je vezano za ovaj sport”, priča Slavica.
Uvijek je, kaže, bila sportski tip…
“Od malena sam sanjala o tome da postanem profesionalna sportistkinja. Moja strast prema fudbalu nikada nije bila podstaknuta društvom i okolinom, već je isključivo došla iz čiste ljubavi”.
Prve fudbalske korake napravila je kod trenera Draguljuba Đuretića, koji je poznat kao izuzetan fudbalski učitelj, i kroz čije su ruke prošli svi talentovani dječaci iz Zete, poput sadašnjeg golgetera Lećea Nikole Krstovića.
“Kasnije sam nastavila da trenira kod njegovog sina Marka, koji me je oblikovao kao igračicu i pomogao mi da razvijem svoje veštine u klubu As. Iako sam bila jedina djevojčica u klubu, uvijek su me tretirali ravnopravno, vjerujući u moje sposobnosti jednako kao i u sposobnosti dječaka. Taj osećaj podrške i jednakosti dodatno je učvrstio moju ljubav prema fudbalu”.
Njen talenat je prepoznat, brzo je došao i poziv da obuče dres Crne Gore.
“To su nezaboravni trenuci. Mislim da je to san svakog ko se bavi sportom. Osećaj kada kao dijete od 12 ili 13 godina obučeš dres nacionalnog tima je zaista neopisiv. Verujem da taj trenutak može da bude ogromna inspiracija svakome da se još više trudi, trenira i radi na sebi, jer svaki uspjeh otvara vrata ka još većim postignućima”.
U dresu kadetske i omladinske selekcije osjetila je i veliku radost zbog pobjeda, a i tugu zbog poraza. Osjetila je, međutim, nešto što je najvažnije – kako da u svakom momentu pruži najviše što može.
“Nismo, naravno, uvijek pobjeđivali, ali niko ne treba da osjeća krivicu, jer smo uvijek davali sve od sebe na terenu”.
Ponosna je i što nosi dres najvećeg crnogorskog kluba. Plavo-bijele boje su nešto posebno.
“Igrati za Budućnost predstavlja veliku čast, jer je to najprestižniji sportski brend u Crnoj Gori. Moje drugarice i ja smo svjesni toga i mnogo znači. Taj prestiž i odgovornost dodatno nas motivišu da pružamo svoj maksimum i ponosno predstavljamo klub”, ističe Slavica, koja je u fudbalskom okruženju poznata po tome što sjajno koristi lijevu nogu.
Njeni korneri i prekidi lijevom nogom uvijek su opasnost za protivničke odbrane.
“Znam da to nije dovoljno. Verujem da treba da nastavim da radim na tome i da se usavršavam, ali takođe želim da obratim pažnju i na druge aspekte igre kako bih još više doprinijela timu. Važno je da konstantno radim na svom razvoju, da bih maksimalno iskoristila svoje sposobnosti i postala još bolja”.
Sa 17 godina je svjesna da je još rano da dođe do dresa naše najbolje selekcije, ali je, kaže, spremna da naporno radi da bi dočekala dan debija u najjačem timu.
“Planovi su mi, kao i svim igračicama, da jednog dana radom i disciplinom dostignem A selekciju. Takođe, želim da odem u inostranstvo i nastavim karijeru, igrajući za klub koji će me podržati i omogućiti mi da napredujem. To su ciljevi koji me pokreću da radim još napornije i da nikada ne odustanem od svojih snova”.
Fudbal joj nije donio samo sportsku satisfakciju, već i veliko životno iskustvo, još u tinejdžerskim danima.
“Na primjer, omogućio mi je da upoznam sjajne ljude i steknem prijatelje za cijeli život. Sva ta druženja i zajednička putovanja su zaista nezaboravna. Iskustva i uspomene koje sam stekla tokom svih ovih godina su neprocjenjiva i uvek ću ih nositi sa sobom”.
I to je jedan od razloga zbog kojih bi fudbal trebalo da bude izbor svih djevojčica koji vole ovaj sport. Vrijeme ustezanja i predrasuda polako prolazi.
“Raduje me što vidim sve više djevojčica koje se uključuju u ženski fudbal. To je divno jer vjerujem da je svaki sport ravnopravan, bez obzira na pol.Važno je da svako ima priliku da se bavi sportom koji voli i da ima podršku da se razvija u tom sportu. Povećanje broja djevojčica u fudbalu pokazuje da se polako mijenja stav o tome koji sportovi su muški ili ženski, što je zaista divan korak ka ravnopravnosti u sportu”.
