Skoro 18 mjeseci nakon što su talibani preuzeli vlast u Avganistanu, ženama je i dalje zabranjeno da rade u većini oblasti, da se obrazuju ili da se bave sportom. Među desetinama hiljada ljudi koji su očajnički pokušavali da pobjegnu iz zemlje u avgustu 2021. bila je i mala grupa fudbalerki. Razvojni tim iz Avganistana je od tada u Londonu, a Kim Kardašijan i vlasnik Lidsa Andrea Radrićani su finansirali njihovo putovanje.
Inspiraciju im je dala Kalinda Popal, bivša kapitenka ženske reprezentacije Avganistana, koja je prethodno trenirala omladinske selekcije ove zemlje.
Talibanska vladavina nije značila samo da djevojke ne mogu da se bave sportom koji vole ili da sanjaju o fudbalskoj karijeri. To je takođe značilo da su i njihovi životi bili u opasnosti ako bi, prosto, željele da definišu svoj um, tijelo i želje. Da uživaju u svom životu. Osnovne slobode više nisu im bile dostupne i bijeg je postao jednosmjerna ulica.
Avganistanske tinejdžerke zajedno sa nekim članovima porodica uspjeli su da pobjegnu u Pakistan. Odatle, Popal – koja je od fudbala napravila”’alat” solidarnosti i osnovala ženski tim zemlje 2007. – bila je ključna u njihovom bezbjednom dolasku u Veliku Britaniju.
Govoreći za Sky Sports o opasnosti sa kojom su se suočile djevojke i njihove porodice kada su odlučile da napuste Avganistan, ona je rekla:
„Ne bih mogla da uradim nešto ovako da ne znam šta da radim: ‘Pređi granicu , izlaziš iz kuće znajući da te čeka velika opasnost. Možda te upucaju, ali ipak rizikuješ. Kao mlada žena sa 15, 16, 19, 20 godina…’.’ Kalinda Popal zna baš dobro kako je napustiti svoju zemlju. Bila je prinuđena da emigrira 2011. godine nakon prijetnji smrću i napada od onih koji nisu željeli da se žene bave sportom, nisu željeli da žene budu srećne, da žive.
19-godišnja Najma počela je da igra fudbal tek prije nekoliko godina. Ubrzo se zaljubila u ovaj sport i bila je dovoljno dobra da igra za omladinski tim Avganistana. Uprkos tome što je uživala u životu u Velikoj Britaniji posljednjih godinu i po, osjeća bol zbog razdvojenosti od sestre koja je još u rodnoj zemlji. Zadržavajući suze, rekla je za Sky Sports:
„Poželjela mi je sve najbolje i nadam se da ću je ponovo vidjeti. To je moja najveća želja“.
Njih dvije redovno razgovaraju telefonom, ali strepnja da se više nikada neće sresti nikada ne prestaje da muči njenu dušu.
„Ona mi je bila najbolja podrška jer svakom fudbaleru treba novac, da trenira, za ostale potrebe. Ona je rekla: ‘Dobro, daću ti. Ti samo idi na svoj trening. To je važno“, dodala je Najma.
Još jedna ambiciozna fudbalerka, Mahdija, objašnjava ograničenja sloboda mladih žena pod talibanima. „Mislim da nam je bilo jako teško jer nismo mogli ništa da radimo. Kao da ne možemo da idemo u školu. Ne možemo da treniramo ili igramo fudbal. Moramo da nosimo hidžab i ne možemo da idemo gdje želimo, moramo da ostanemo kod kuće i da se vjenčamo.“
I Najma i Mahdija su dio razvojnog tima Avganistana i dvije su od stotina sportista koji su napustile Avganistan 2021. Nekoliko drugih igračica iz nacionalne ženske fudbalske reprezentacije zemlje i njihovih omladinskih timova otišlo je u Australiju.
Mahdija kaže da je to bilo veoma tužno vrijeme kada je u početku napustila svoju porodicu i prešla granicu sa Pakistanom. Rekla je da djevojke ne znaju šta će se desiti i koja će zemlja biti njihova buduća domovina. Ona opisuje svoju radost kada je ušla u avion za Veliku Britaniju i od tada se trajno spojila sa članovima svoje porodice.
Međutim, njena šira familija i prijatelji su u Avganistanu, gdje se vjerovatno neće vratiti u budućnosti.
“Bilo je tako lijepo jer smo konačno znali da dolazimo u Veliku Britaniju. Velika Britanija je najbolja zemlja. Bezbjedne smo, slobodne smo da igramo fudbal. Možemo sve. Moji roditelji su bili tako srećni – kažu ‘možeš ići na fakultet i školu’. Možete imati izbor i raditi šta god želite“.
Većina djevojaka zajedno pohađa fakultet i nastavlja da redovno trenira i igra fudbal.
“Ako ljudi na ovom svijetu daju pozitivan doprinos koristeći svoju moć, ako su to mediji ili neko ko je fudbaler ili neko ko je vlasnik kluba ili neko ko je rijaliti zvijezda. Zamislite kada bismo svi preuzeli odgovornost na ovom svijetu. Ovaj svijet bi bio prelijepo mesto i bolje mjesto za sve“, kazala je Kalinda Popal.
Ako je djevojkama i njihovim porodicama bio potreban savjet o tome šta mogu da očekuju, imale su pomoć Kalinde Popal koja je to iskusila.
Znala je šta budućnost nosi. Upozorila ih je i dala im dragocjene savjete i informacije. Pripremila ih je na reakciju i otkrila svoju poruku mladim devojkama:
“Sigurne ste, ali moram da vas upozorim na neke stvari. Suočićete se sa grupom ljudi koja će vas mrzjeti. Oni će na sve načine pokušati da se okrenu protiv vašeg dolaska u njihovu zemlju. Možda ćete se suočiti sa nekom vrstom uznemiravanja, ili će vas neko nazvati i reći: ‘Ti si izbjeglica, gubi se iz naše zemlje, zašto si ovdje?’
I to se zaista dogodilo…
Kada su prvi put stigle u Veliku Britaniju, postojala je neka vrsta protesta protiv njih. Bili su iznenađeni i nisu mogli da shvate zašto se to dešava, kada su samo željele sigurnost i pozitivan doprinos društvu. Lokacija na kojoj djevojke žive u Velikoj Britaniji, pohađaju školu, treniraju i igraju fudbal uglavnom se čuva u tajnosti, dijelom da bi izbjegli protesti, ali i zbog sopstvene bezbjednosti.
Popal napominje da mnoge djevojke žele da se profesionalno bave fudbalom i da im ostanak u Velikoj Britaniji omogućava da ostvare svoje snove. Za one koji ne uspiju, mogu da postanu i treneri ili sudije. Sport je moćno sredstvo koje je oblikovalo njen život i nada se da može pomoći i tinejdžerkama.
Sloboda, zabava, fudbal je nešto što se podrazumijeva. Čak i ako seksizam ili rodna diskriminacija nastave da podižu zidove širom svijeta za žene.
Ali, ove mlade devojke morale su da prevaziđu nepremostive prepreke i rizik od života u nepoznatom. Na terenu, na svakom treningu, driblingu, ubacuju kamenčić u ovaj novi život, uvijek cijene nešto o čemu mnogi njihovi drugari iz detinjstva nisu ni razmišljali…
