Ima samo 20 godina, a već je prošla mnogo toga u karijeri.
Igrala je u Ligi šampiona i na Evropskom prvenstvu, doživjela najtežu moguću povredu u sportu, bila i u inostranstvu, a sada sanja najveći i najljepši san – odlazak na Olimpijske igre.
Ona je Anastasija Babović, naša rukometašica i najmlađa „lavica“.
Supertalentovana golmanka našla se na spisku od 19 kandidatkinja selektorke Bojane Popović na nastup u Tokiju i spremna je, kaže, da se bori za mjesto u timu.
„Presrećna sam, čast mi je što sam na tom spisku i što sam dobila šansu da se borim za odlazak na Olimpijske igre. To je moj sportski cilj i moj najljepši san. Cijeli život maštam o tome, a u šali često kažem – samo da odem na Igre, pa poslije šta bude“, kaže 20-godišnja Anastasija.
Konkurencija joj je „paklena“, možda i najjača u timu, pored Marte Batinović, Ljubice Nenezić i povratnice Marine Rajčić.
„Jako ih poštujem, to su vrhunske golmanke. Doživljavam ih kao konkurenciju, ali isključivo u sportskom smislu, bez bilo kakve ‘zle krvi’. To je i normalno u sportu, a meni kao sportistkinji i osobi prija konkurencija. Tjera me da budem bolja i bolja, da dajem sve što imam. Radujem se tim danima, boriću se da se nađem u avionu za Tokio“.
Iza mlade rukometašice je težak period – u novembru 2019. godine, na utakmici Ramniku Valčea – Budućnost, doživjela je tešku, zastrašujuću povredu – pokidala je prednje ukrštene ligamente koljena.
U tom momentu svijet joj se srušio. Bližilo se Svjetsko prvenstvo, već su krenule i misli ka Tokiju.
„Imala sam 18 godina, bio je to udarac i težak period. Svi planovi i sve želje su nestale… Ali, prvo je koronavirus sve promijenio, a ja sam ionako veliki borac, nema šanse da bih se predala. Sjećam se, nakon operacije sam sjela na klupu ispred bolnice i samoj sebi rekla: ‘Moraš da se vratiš, jednostavno moraš…’ Takav mi je mentalitet, ne odustajem nikada i krenula sam naprijed, sa novim ciljevima i ambicijama“.
Na teži je način, kaže, naučila važnu lekciju.
„Zdravlje, to je najvažnije, sve drugo može da se postigne“.
Da li si nekada, tokom procesa oporavka, pomislila da odustaneš?
„Bilo je momenata. Na primjer, ležim na krevetu i dižem teg od kilograma na nozi i pomislim – ‘eto, šta sam dočekala’. Ali, odmah se usmjerim da pozitivnu stranu i nastavim dalje. Dobra stvar, ako se tako može reći, jeste to da sam pokidala bukvalno sve što sam mogla u koljenu i da je sve to što je bilo pokidano sada potpuno zdravo, tako da ne moram da strahujem“, kaže Anastasija.
Oporavak je trajao kraće nego što se mislilo.
„Poslije sedam i po mjeseci sam stala na gol“, ponosno kaže mlada golmanka.
Povratak rukometu počeo je u Mađarskoj, u ekipi Dunajvaroš, kao pozajmljena igračica Budućnosti.
„Ja sam željela da odem, jer sam željela minutažu i šansu, svjesna da ću se nakon pauze, i zbog godina, teže nametnuti u Budućnosti, u Ligi šampiona. S druge strane, igranje u mađarskoj ligi, najjačoj u Evropi, zaista je veliki izazov. Bilo je teško u početku, druga zemlja, nova kultura, odvajanje od porodice… Ali, kako je vrijeme odmicalo sve je bilo lakše, izuzetno sam zadovoljna sezonom i učinkom“.
Da je zaista tako potvrdila je odluka Budućnosti da je pozove da se vrati u matični klub, gdje će naredne sezone biti tandem na golu sa Armel Atingre.
„Nisam planirala da se vratim tako brzo, sve dok ne budem mogla da doprinesem ekipi onako kako ja želim i kako mogu. Budućnost je moj dom, moj klub, jedini za koga igram srcem, ali želim da budem i broj jedan. Otvorila se prilika da se vratim, ekipa će biti podmlađena, motivisana… Radujem se povratku“.
Posebne „lavice“ i Milena sa druge planete
Anastasija Babović je sa 16 godina debitovala u dresu reprezentacije Crne Gore, bila je dio nacionalnog tima na Evropskom prvenstvu, decembra prošle godine, na kome je i proslavila 20. rođendan i bila najmlađa golmanka na šampionatu.
Igranje za Crnu Goru je, kaže, najljepši osjećaj.
„Svakom sportisti je san da igra za svoju zemlju. Mi smo tako mali, a tako uspješni, da je ponos još veći. Rano sam debitovala, a želim dugo da budem dio reprezentacije, jer su to posebni sportski i životni trenuci“, kaže Anastasija.
I „lavice“ su posebne…
„I dok sam ih gledala na TV-u osjećala sam da imaju takvu energiju, takvo zajedništvo, timski duh… U to sam se uvjerila kada sam postala dio tima. Zaista smo kao porodica… U reprezentaciji su igračice svjetske klase, sa mnogo trofeja i velike reputacije… Mi mlađe možemo mnogo da naučimo od njih, a one nam nesebično pomažu… Ja im, recimo, dođem kao mlađa sestra, a njihov odnos je baš takav. I one su svjesne da na nama ostaje reprezentacija i žele da je ostave u dobrim rukama“, ističe Anastasija.
U takvom timu Anastasija izdvaja jedno ime, pa na pitanje kome je najteže odbraniti šut, bez djelića sekunde razmišljanja odgovara:
„Mileni (Raičević). Ubjedljivo Mileni. Ona nema ruku kao drugi ljudi, ja ne znam kakav je to zglob… Kada šutira, čini se da nema šanse da postigne gol, a lopta prođe nekud, negdje, kroz ruke, noge, ne znam ni ja… Ona je sa druge planete, ona je rukometni fenomen. Mika je i kapiten, i lider, nevjerovatno je koliko zna o igri, kakva rješenja ima, kakve ideje, kako nas organizuje. Velika stvar je što se vraća“, ističe Anastasija.
