Sonja Barjaktarović proslavljena je golmanka ženskog rukometnog nacionalnog tima i jedna od najzaslužnijih za srebro koje je Crna Gora osvojila na Olimpijskim igrama 2012. godine.
Tokom karijere, pokazala je izuzetnu mentalnu snagu i posvećenost, a sada kao trenerica golmanki prenosi te vrijednosti na mlade generacije.
Kako je Sonju iskustvo na terenu oblikovalo u radu sa mlađim kategorijama u Budućnosti i seniorskoj reprezentaciji i šta je ključno za izgradnju povjerenja i motivacije kod mladih sportistkinja, pričala je na konferenciji ,,Women4Sport”, posvećenoj promocijoj rodne ravnopravnosti i osnaživanju žena u sportu, koja je u organizaciji Crnogorskog olimpijskog komiteta održana u Podgorici. .
– Igračko iskustvo koje sam sticala na terenu pomoglo mi je da prenesem na mlađe. Smatram da treba nas – sportista da je više jer možemo djecu da animiramo da se bave sportom – bilo kojim sportom. Bitno je da djecu sklonimo sa ulice i što više da im se posvetimo. I ja kao trener učim od njih. U mlađim selekcijama pokušavam da nađem put-trasu kojom ću idem. Mislim da je najvažniji prenos informacija do mladog igrača. Svi imamo uspjehe, svi smo veliki igrači, ali od tog velikog igrača je često teško da se spustimo na nivo djeteta koje treba da primi informaciju. U suštini to je najbitnije i najteže. Bitno kako ćemo da dopremo do djeteta. Moramo da budemo sve za njih, dok u seniorskoj reprezentaciji je lakše, to su neke finese koje prenosimo iskusnom igraču. Sport je kao život – iskrenost je ključna, jasna je Sonja.
– Poštovanje je važno, ali ne i strahopoštovanje. Moramo da ih pratimo kroz proces odrastanja. Jer kada su u pubertetu dolaze do svog mišljenja koje moramo da razumijemo i saslušamo.
Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavaju sportistkinje koje igraju u specifičnim pozicijama kao što je golmanska? Kako sada podržavaš sportistkinje u prevazilaženju tih izazova i građenju mentalne otpornosti?
– Biti golmanka u kolektivnom sportu znači biti jedinka. Sami ste u kolektivnom sportu. Igračice imaju pomoć jedna od druge i mogu da se izvuku dobrim faulom ili golom. A mi se borimo sa sobom, i stativama. Mislim da je najbitnija mentalna snaga i da upravo sa djecom treba da se radi na ovom segmentu, a to je samopouzdanje, odlučnost, hrabrost. I da imaju vjeru u sebe. Sve to kroz trening može da se radi, kao što su ponavljanja bitna za tehniku, bitan je i rad na koncentraciji. Potrebno je i vrijeme, kako bi sebe osjetili i izborili se sa sobom.
Kao neko ko je prošao kroz tranziciju od igračice do trenera, kako si se prilagodili novoj ulozi i šta je bilo najvažnije u procesu prelaska na trenersku poziciju?
– Kada ste u sportu 20 godina isključeni ste od svijeta i dešavanja. Znali smo tačno kada su nam treninzi, utakmice, odmor od sedam dana u godini… Kada ste u iskusnijim godinama, važno je da se spremate na život poslije sporta i da se pronalazite u drugim sverama. Lično, pored sportskih obaveza, imam privatni biznis, ali nije mi prioritet, već upravo ovo. Jer je sport ljubav i to je glavni motiv. Sebi sam dala pauzu tri, četiri godine da se pronađem i da vidim šta ću da radim. Uvijek sam se vodila da ne žalim ni za čim u životu. Privuklo me da upravo gledam razvoj djece. Jer, kada počnete sa djetetom od 10 godina i radite sa njim do 18 – ne radite samo da stvarate šampione, već i dobre ljude – i u tome je satisfakcija – lično zadovoljstvo.
Koje su razlike, ako ih ima, u načinu treniranja i podrške koje pružaš sportistkinjama danas u poređenju s onim što si ti dobijali? Da li smatraš da je pristup treniranju sportistkinja evoluirao i, ako jeste, kako?
– Pristup je drugačiji. Iskreno da vam kažem, roditelji u početku nijesu znali šta treniram. Njima je bilo bitno da treniram i da imam obavezu, iako su se često ljutili ako idem po kiši da ću se prehladiti. Važna je sloboda mišljenja i izbora, mi to ranije nijesmo imali. Da li je pristup treniranja evoluirao – mislim da jeste. Zašto? Danas igrači imaju pristup svemu: tehnologiji, imaju psihologe, kondicione trenere. Koliko je to dobro toliko je i loše jer bukvalno imaju pristup svemu, a onda se gubi fokus. Mislim da se sa ovim novim čudima gubi koncentracija. Takođe, mislim da smo mi od svega ovoga bili sačuvani, što nam je pomoglo jer nam nije odvlačilo pažnju od onoga što je bitno.
Publikaciju sa konferencije možete pronaći ovdje.
