Sport i škola – Marija Jovićević još jedan izdanak cetinjske atletike, nada se odlasku u SAD

Profesionalni sport nosi sa sobom mnogo izazova, a najveća prepreka svakako je prelazak iz juniorske u seniorsku konkurenciju. Bavljenje sportom i pohađanje srednje škole često ne idu zajedno, a u razgovoru sa našim srednjoškolkama pokušaćemo da otkrijemo sa kojim se problemima suočavaju.

Marija Jovićević, naša mlada atetičarka još jedna je srednjoškolka sa kojom pričamo o svim izazovima.

U saradnji sa „Unijom srednjoškolaca Crne Gore“ krećemo u još jedan projekat promovisanja važnosti bavljenja sportom, ali i pokrećemo temu koja će nadamo se rezultirati poboljšanjem uslova za one koji žele i da uče i da ostanu u profesionalnom sportu.

Cetinje je dalo nekoliko sjajnih atletičara. Marija Vuković svakako je najpoznatija, četvrto mjesto na Svjetskom dvoranskom prvenstvu opet je Crnu Goru učinilo ponosnom. Tu si i Pešići, od kojih Darko još pokušava da nađe savršen dan u desetoboju i opet se dokaže i našoj javnosti.

Svi su oni izdanci nevjerovatne posvećenosti jednog čovjeka, profesora fizičkog Iva Popovića. Glavni i odgovorni što atletika u Prijestonici još postoji i što iz godine u godinu stvara talente.

Jedan od njih je i heroina naše današnje priče, Marija Jovićević koja je pa, na zanimljiv način odlučila da se bavi ovim sportom.

„Zanimljiva je priča kako sam došla do atletike. Kao dijete bila sam veoma aktivna, moj talenat su vidjeli nastavnici u početnim razredima osnovne škole, ali moja želja je bila usmjerena ka fudbalu, koju negdje skriveno i sada imam u sebi. Na samom početku prva prepreka ka tom cilju bila je moja majka koja je izrazito bila protiv toga, a sljedeća jos veća, presudna, to sto se ženski fudbalski klub na Cetinju raspao. Od svih sportova koje su mi roditelji predložili jedino je tu nedostajala atletika, i upravo inat u meni je bio okidač da počnem da se bavim tim sportom“, priča za Sportfem Marija.

Uslovi za bavljenje atletikom na Cetinju gotovo da ne postoje. Parking i prilagođena mala košarkaška dvorana sigurno nijesu mjesta koja garantuju vrhunske rezultate, ali ih Ivovi učenici ostvaruju.

„Atletski klub Lovćen je dugo godina bio najbolji klub među crnogorskim klubovima, sada ne zaostaje takođe ali nije na nivou na kojem je nekad bio. Upravo zbog uslova koji su i više nego slabi, samim tim nema odziv članova kao nekad među kojima su mnogi talenti, a i za nas starije članove veoma je teško i naporno, jer zapravo nemamo ništa, sve što postižemo rezultat je čistog zalaganja i rada trenera Ivana Popovića i nas samih, zimi u jednoj maloj košarkaškoj sali, koja prokišnjava, bez grijanja, dok ostale dane bez padavina provodimo na betonskom parkingu u donjem dijelu grada. Besmisleno je pričati koliko nam je obećano, ove godine smo očekivali stazu u Humcima koju nažalost nijesmo dobili. Ali mi i pored manjka uslova pronalazimo motivaciju u ljudima kao što su Marija Vuković i braća Pešić, koji su iz realno ništa boljih uslova uspjeli, probili se u svijet atletike, pokazali koliko vrijede, i koji iz godine u godinu ređaju izvanredne rezultate.“

Marijini uspjesi daju dodatnu motivaciju.

„To što je atletika najpraćeniji sport ovih dana je upravo ono što mi daje nadu i ohrabrenje za moju dalju karijeru i bavljenje ovim sportom. Poseban je osjećaj kada na svakom uglu čuješ komentare vezane za svoj sport, pogotovo jer se u lično mom gradu sve manje pominje atletika“, kaže Marija Jovićević i dodaje:

„Imala sam ogromnu želju da uživo ispratim moju sugrađanku, ali slučajem okolnosti bila sam spriječena nekim drugim neizbježnim obavezama. Ali nemogućnost ličnog prisustva Svjetskom takmičenju nije uticala na to da ja ispratim čitavo takmicenje i na neki drugi način dam Mariji podršku“.

Ova 17-ogodišnjakinja ne tako davno se počela baviti atletikom, imala je 13 godina. Od tada se oprobala u brojnim disciplinama, a pronašla se u trčanju sa preponama.

„Za sprint sa preponama opredijelila sam se relativno skoro. Iznenada i neplanirano sam nastupila u disciplinama 100m i 400m sa preponama na zahtjev trenera jer niko u tom momentu nije bio u mogućnosti, ali ipak trener koji me zna dugo to je uradio promišljeno, znao je kakav ću rezultat postići. Od tog trenutka osjetila sam da je to ono što mi leži i u čemu mogu da dam svoj maksimum. Ima još disiciplina koje volim da radim i u kojima nijesam loša ali ipak prepone su moj krajnji izbor.“

Jedan od razloga što je to njen izbor je i fenomenalna Dalila Muhamad, dvostruka olimpijska šampionka u ovoj disciplini.

„S obzirom da mi grad ne pruža potrebne uslove za napredovanje, cilj koji imam od malena jeste da se ostvarim u ovom sportu negdje vani. Oduvijek sam zamišljala da to budu Sjedinene Američke Države, baš jer mi je jedan od idola pored Marije Vuković, Dalila Muhamed upravo iz Amerike, a i svjesna sam koliko je njihov sport kao i obrazovanje napredno. Samim tim u takvim uslovima veće su mogućnosti da pokažem svoj talenat i napredujem.“

U koju školu ideš i koliko je problematično kombinovati život profesionalnog sportiste i učenika?

„Učenica sam III razreda Gimnazije na Cetinju i iskreno zaista je teško u ovom sistemu koji u Crnoj Gori funkcioniše istovremeno biti uspješan sportista kao i đak. Neki profesori ne izlaze baš u susret i đaci koji se bave sportom imaju problema, mada to je sve individualno. Pored toga školski sistem je napravljen tako da imamo aktivnosti i poslije škole, koje su nekad obavezne, samim tim lično meni je mnogo puta bilo teško da iskombinujem jedan a nekad i dva treninga dnevno uz to da održavam status odličnog učenika. Ali u suštini samo je važna neka rutina i vremenski plan, kao i volja i želja za sve što radimo u životu i onda će to ići najlakše moguće.“

Razmišljaš li o fakultetu?

„Što se tiče fakulteta, vuku me dvije zapravo totalno različite grane, advokatura i arhitektura. Nijesam mnogo opterećena jer ne želim da pritiskam sebe, smatram da će mi se u roku od godinu dana otvoriti pregled za željeni životni put. „

Ukoliko budeš morala da biraš izmedju atletike i obrazovanja, čemu bi bila bliža?

„Koliko god budem mogla imam želju da istovremeno njegujem i sport i obrazovanje ali ako bih ikad morala da biram izabrala bih obrazovanje, jer zaista smatram da je obrazovanje primarno, osnova i temelj svakog čovjeka. Koliko je meni kao jedinki bitna atletika i sportski rezultati toliko mi je bitnije da uspijem u nekoj sferi intelektualnog dostignuća. Smatram da je sport nešto gdje mogu da napredujem do određenog vremenskog perioda, a obrazovanje nešto što mogu da dopunjavam i unapređujem dok postojim.“