Fudbal
Sport je bio njen spas: Pobijedila kancer i polako se vraća fudbalu
Sa samo 25 godina, a nekoliko mjeseci nakon što je imala sjajan nastup na Svjetskom prvenstvu sa Španijom, Virhinija Toresila iskusila je “pakao”.
U maju prošle godine otkriven joj je tumor na glavi, uslijedila je hitna operacija, a zatim radioterapija i hemoterapija.
Liječenje kancera ju je potpuno slomilo. Ili ipak ne – fudbalerka Atletika imala je 63 kilograma, sada ima 48.
„Ja imam noge koje liče na ruke“, šali se ona.
Poslije operacije, glave umotane zavojima, Toresila je javno objavila da je bolesna i od tada na društvenim mrežama govori o svemu što joj se događa: gubitak kose, promjena raspoloženja, želja da se ponovo šutira lopta, oporavak.
Početkom marta završila je liječenje, ali je morala ponovo da bude primljena u bolnicu, jer joj je imuni sistem pao.
„Mislila sam da se nikada neće završiti“, kaže ona.
Sada je zdrava, bez traga bolesti, a 24. marta odradila je i prvi trening u svom klubu.
Na oduševljenje saigračica – bila je u teretani, vozila sobni bicikl, trčala laganim ritmom na traci, ali bez dodira sa loptom.
“Osjećam se mnogo bolje. Jedem bolje i zaista želim da se vratim na teren i dodirnem loptu, što mi najviše nedostaje”, kazala je Toresila.
Još se ne zna kada će početi da trenira sa loptom, ali je sigurna da će doći i taj dan.
“Nakon desete hemoterapije zaista sam se osjećala loše. Do tada sam i radila vježbe za snagu da bih zadržala mišiće, ali moje tijelo više nije moglo da izdrži. Posljednja dva mjeseca sam prestala, izgubila sam 15 kilograma, a prvo što gubiš to su mišići. Sada malo po malo dobijam kilograme”.
Sport joj je, kaže, pomogao…
„Sport je moj spas. Ljekari su mi rekli i da je bavljenje sportom učinilo da se moje tijelo osjeća bolje tokom terapija“.
Najveća podrška bili su joj roditelji i sestra, koji su, međutim, teško preživjeli njenu bolest.
„Uvijek kažem da su moji roditelji i porodica patili više od mene. Jedan od najtežih trenutaka bio je kada sam rekla majci, a ona otišla kući da kaže ocu. Kada su došli u bolnicu, ja sam bila u krevetu i počela sam da plačem. Rekla sam im da sam dobro, da ne brinu, da me samo boli glava i da sam u ponedjeljak operisana. Nisu znali koliko je teška bolest bila, krila sam od njih. Bilo je jako teško“.
Svima koji se nađu u ovakvoj situaciji, poručila je:
„Vjerujte i budite pozitivni. Izlaz postoji. Okružite se pozitivnim ljudima, uživajte u svakom danu”.