Margarita Luengo i njeno cvijeće su bukvalno istorija Atletiko Madrida. Na svakoj domaćoj utakmici “kolćonerosa”, u uglu terena, kod korner zastavice, nalazi se buket, još od jednog dalekog prvog popodneva 1996. godine.
Bila je to slučajnost, koja je postala ritual.
Margarita je tada imala 50 godina, kao i danas bila je vlasnica cvjećare u gradiću Talavera i članica kluba navijača Atletika.
Jednog dana, ne sluteći da će je njen gest učiniti jednom od najpoznatijih navijača u Španiji, krenula je na utakmicu sa karanfilima u rukama:
“Uzeću četiri, jedan za svaki gol koji ćemo danas da postignemo protiv Atletik Bilbaa“.
Uspjela je da ih postavi blizu korner zastavice, kao poklon Milinku Pantiću, svom miljeniku iz tog tima – „i uvijek“ – u kojem su igrali Simeone, Kiko Narvaes… a koga je vodio Radomir Antić.
Pantić je tog dana postigao gol i upisao dvije asistencije. Bilo 4:1.
I, pošto se njeno “proročanstvo” o četiri gola, ispunilo, a nakon što je Atletiko te godine osvojio duplu krunu, obećala je da nikada neće iznevjeriti svoj tim.
Morala je to da objasni i samom Pantiću kroz poruku koju je ostavila na buketu:
“Ne bacajte ih. Oni su za vas”.
Od tada su karanfili stalno u uglu, nekada Visente Kalderona, a sada Vanda Metropolitana.
Kada Atletiko igra kod kuće, Margarita ulazi u autobus kluba navijača iz Talavere, da bi prešla 120 kilometara do Madrida.
Dječaci koji dodaju lopte čekaju je na ulazu 35 i otprate do terena, gdje ona položi 12 crvenih i 12 bijelih karanfila. Ritual nije spriječila ni pandemija.
Margaritu znaju svi u Atletiku.
Kapiten Koke joj je u junu 2020. telefonirao:
“Imam jednu molbu za cvijeće, za mjesto gdje ga da stavite”.
„Je li na dobrom mjestu?“
“Može li malo bliže zastavici”.
“Može, može…”
Atletiko je iz tog kornera postigao pobjedonosni gol.
Margarita Luengo je dio Atletikove duše.
“Kad se završi sezona, osjećam kao da mi nešto nedostaje. Imam cijelo ljeto dok se fudbal ne vrati. Zabavljam se čitajući ko ostaje, ko ide… Molim se za Ćola Simeonea svaki dan, ali nije isto kao kada sam tamo”, priča baka Margarita.
Fudbal je počela da prati prije 50 godina, zbog ljubavi.
“Bila su to druga vremena. Nedjelja je bila dan kada sam mogla da vidim svog vjerenika Dionisija, budućeg muža. To je bio jedini način da ga vidim. Jedva da je bilo žena na tribinama. Vjenčali smo se i poslije zajedno pratili Atletiko svuda”.
Potpuno ju je obuzela privrženost klubu, posebno prema slavnoj generaciji sredine 90-ih…
“(Milinko) Pantić, ‘krivac’ za sve ovo, povremeno mi šalje poruke i razgovaram sa njim, naravno. On je kao sin. Kaže i da smo mi njegovi španski roditelji. On je, međutim, prvi igrač koji sklonio buket iz ugla. Morala sam da mu ostavim poruku da zna da je cvijeće za njega. Sada svaki fudbaler već zna. Jednom ih je rival šutnuo. Stadion je poludio, a Dijego Kosta je bio taj koji je objasnio značenje tog buketa”, kaže Margarita.
Srećna je, ističe, što sve više žena i djevojaka prati Atletikove utakmice.
“Natjerala sam tri moje nećakinje da postanu navijačice. Odlaze na Vandu punu žena: ima ih koliko i muškaraca. To mi daje veliku radost. Voljela bih da one, a i njihove kćerke poslije njih, osjećaju Atletiko kao ja”.
